Leuenberški sporazum (Leuenberg Concord) ekumenski je dokument koji su 1973. usvojile glavne europske luteranske, reformirane i ujedinjene crkve, kao i predreformacijske crkve Valdenžana i Češke braće, u Leuenberg Conference Center (u blizini Basela). Potpisnici sporazuma daju jedni drugima zajedništvo u riječi i sakramentu na temelju zajedničkog razumijevanja evanđelja kako je izloženo u sporazumu. Obvezuju se na zajedničko svjedočenje i služenje na lokalnoj, regionalnoj i europskoj razini te na nastavak svog teološkog rada.

Leuenberški sporazum – Sporazum između reformacijskih crkava u Europi

1.         Pristajući na ovaj Sporazum, luteranska i reformirana crkva, ujedinjene crkve koje su proizašle iz njih i srodne predreformacijske crkve, Valdežanska crkva i Crkva češke braće, potvrđuju, na temelju svojih doktrinarnih rasprava, zajedničko razumijevanje Evanđelja kako je razrađeno u nastavku. To im omogućuje objaviti i ostvariti crkveno zajedništvo. Zahvalni što su se približili jedni drugima, priznaju da je borba za istinu i jedinstvo u Crkvi bila i ostala obilježena krivnjom i patnjom.

2.         Crkva je utemeljena samo na Isusu Kristu. Darom svoga spasenja po propovijedanju i sakramentima okuplja Crkvu i šalje ju van. Zato je, prema shvaćanju reformatora, nužan i dovoljan preduvjet za istinsko jedinstvo Crkve slaganje u ispravnom naučavanju evanđelja i valjanoj podijeli sakramenata. Iz ovih reformacijskih kriterija crkve sudionice izvode svoje razumijevanje crkvenog zajedništva kako je navedeno u nastavku.

I.          Put do zajedništva

3.         Suočeni sa stvarnim razlikama u vidu teološkog mišljenja i crkvene prakse, reformatori u vjeri i savjesti nisu mogli pronaći način da izbjegnu podjele, unatoč brojnim zajedničkim stavovima. U ovom Sporazumu, crkve sudionice priznaju da se njihov međusobni odnos promijenio od vremena Reformacije.

            1. Zajedničke značajke na početku reformacije

4.         Gledajući unatrag, danas je lakše razlučiti što je bilo zajedničko u svjedočanstvu crkava reformacije unatoč svim razlikama među njima: njihovo polazište bilo je novo iskustvo oslobođenja i uvjerenja u snagu Evanđelja. Zauzevši stav za istinu kakvu su prepoznavali, reformatori su se našli u zajedničkom suprotstavljanju s tadašnjim crkvenim tradicijama, stoga su bili složni u priznanju da se život i nauk Crkve trebaju mjeriti izvornim i čistim svjedočanstvom Evanđelja po Svetom pismu. Bili su jedno u svjedočenju besplatne i bezuvjetne Božje milosti po životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista za sve one koji vjeruju u to obećanje. Bili su jedinstveni u svjedočenju da će praksu i oblik crkve odrediti samo poslanje kojim će prenijeti ovo svjedočanstvo svijetu, te da Riječ Gospodnja ostaje suverena nad svakim ljudskim uređenjem kršćanske zajednice. U svemu tome, zajedno s cijelim kršćanskim svijetom, oni su iznova primili i ispovjedili vjeru izraženu u vjeroispovijedanjima prve Crkve, u Trojedinog Boga i u bogočovječansku narav Isusa Krista.

            2. Promijenjeni elementi u situaciji današnjih crkava

5.         Tijekom četiri stoljeća, teološko hvatanje u koštac s pitanjima suvremenosti, razvojem biblijskih istraživanja, pokretima crkvene obnove i ponovno otkrivanje ekumenske perspektive vodili su crkve reformacije u sličnim smjerovima prema novim načinima razmišljanja i životu. Doduše, taj je razvoj doveo i do novih razlika koje su zahvatile konfesije. Ali uvijek iznova, osobito u vremenima zajedničke patnje, bilo je to iskustvo kršćanskog zajedništva. Sve je to dovelo do toga da crkve, osobito nakon pokreta probuđenja, traže suvremeni izraz biblijskog svjedočanstva i reformacijskihvjeroispovijedanja. Na taj su način naučili razlikovati temeljna svjedočanstva reformacijskih vjeroispovijedanja od njihovih povijesno uvjetovanih misaonih oblika. Budući da svjedoče o Evanđelju kao živoj Riječi Božjoj u Isusu Kristu, ova vjeroispovijedanja ne priječe put kontinuiranom odgovornom svjedočenju Riječi; naprotiv, otključavaju je pozivom na nasljedovanje u slobodi vjere.

II. Uobičajeno shvaćanje Evanđelja

6.         U ovome što slijedi, crkve sudionice opisuju svoje zajedničko razumijevanje Evanđelja u mjeri u kojoj je to potrebno za uspostavljanje crkvenog zajedništva među njima.

            1. Poruka opravdanja kao poruka besplatne Božje milosti

7. Evanđelje je poruka Isusa Krista, spasenje svijeta, u ispunjenju obećanja danog narodu staroga saveza.

8          a) Reformatori su pravo shvaćanje Evanđelja izrazili u nauku o opravdanju.

9.         b) U ovoj se poruci svjedoči o Isusu Kristu: da je postao čovjekom i da je u njemu Bog sebe vezao s ljudskim rodom; da je bio razapet i ustao od mrtvih, uzevši na sebe Božju osudu i time pokazujući Božju ljubav prema grešnicima; da ponovno dolazi i kao sudac i kao spasitelj da dovede svijet do svršetka.

10.       c) Po Riječi Božjoj u Duhu Svetome, Bog poziva sve ljude na obraćenje i vjeru, a vjerujućim grešnicima jamči njihovu pravednost u Isusu Kristu. Oni koji se pouzdaju u evanđelje opravdani su u Božjim očima poradi Isusa Krista i oslobođeni su optužbi zakona. U svakodnevnom pokajanju i obnovi oni žive unutar zajedništva u slavljenju Boga i služenju drugima u povjerenju da će Bog ispuniti svoju vladavinu. Na taj način Bog stvara novi život i postavlja usred svijeta početke novog čovječanstva.

11.       d) Ova poruka oslobađa kršćane za odgovornu službu u svijetu i također je spremna trpjeti u toj službi. Oni znaju da Božja volja, kao zahtjev i kao dar, obuhvaća cijeli svijet. Zalažu se za pravdu i mir na zemlji između pojedinaca i naroda. Kao posljedica toga, moraju se pridružiti drugim ljudima u traženju odgovarajućih racionalnih kriterija i odigrati svoju ulogu u primjeni tih kriterija. Oni to čine s povjerenjem da Bog održava svijet i one koji su njemu odgovorni.

12        e) S ovim razumijevanjem Evanđelja zauzimamo svoje stajalište na temelju vjeroispovijedanja rane Crkve i ponovno potvrđujemo uvjerenje, zajedničko reformacijskim ispovijestima vjere, da je jedinstveno posredovanje Isusa Krista u spasenju srce Svetoga pisma. te da je poruka opravdanja, kao poruka besplatne Božje milosti. mjerilo svega propovijedanja Crkve.

            2. Propovijedanje, krštenje i večera Gospodnja

13.       Temeljno svjedočanstvo evanđelja je svjedočanstvo apostola i proroka u svetim spisima Staroga i Novoga zavjeta. Zadaća je Crkve prenijeti ovo evanđelje kroz izgovorenu riječ u propovijedanju, kroz pastoralnu utjehu te kroz krštenje i Večeru Gospodnju. U propovijedanju, krštenju i Večeri Gospodnjoj Isus Krist je prisutan po Duhu Svetome. Time se ljudima daje opravdanje u Kristu i na taj način Gospodin okuplja svoju crkvu. Djeluje kroz različite oblike službe i služenja te kroz svjedočanstvo svih udove svoje Crkve.

14        a) Krštenje

Krštenje se obavlja vodom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. U krštenju Isus Krist nepovratno prima ljudska bića koja su postala žrtvama grijeha i smrti u svoje zajedništvo spasenja da postanu nova stvorenja. Snagom Duha Svetoga on ih poziva u svoju Crkvu i na život vjere, uz svakodnevno pokajanje i učeništvo.

15.       b) Večera Gospodnja

U Večeri Gospodnjoj uskrsli Isus Krist daje sebe u svom tijelu i krvi, predanoj za sve, kroz svoju riječ obećanja po kruhu i vinu. Time nam daje oproštenje grijeha i oslobađa nas za novi život u vjeri. On nam omogućuje da iznova spoznamo da smo udovi njegova tijela. On nas jača za služenje čovječanstvu.

16.       Kada slavimo Večeru Gospodnju, naviještamo smrt Kristovu po kojoj je Bog pomirio svijet sa sobom. Ispovijedamo prisutnost uskrslog Gospodina među nama. Radujući se što nam je Gospodin došao, iščekujemo njegov budući slavni dolazak.

III. Dogovor o doktrinarnim osudama razdoblja reformacije

17.       Suprotstavljena gledišta, od vremena reformacije pa do danas, onemogućavala su crkveno zajedništvo između luteranske i reformirane crkve i dovela su do međusobnih osuda a tiču se nauke o Večere Gospodnjoj, kristologiji i doktrine predestinacije. Ozbiljno shvaćamo ove odluke reformatora, ali danas se možemo složiti i oko sljedećih izjava o ovoj temi:

            1          Večera Gospodnja

18.       U večeri Gospodnjoj, uskrsli nam Isus Krist udjeljuje sebe u svom tijelu i krvi, predanoj za sve kroz svoju riječ obećanja, s kruhom i vinom. Tako se bezrezervno predaje svima koji primaju kruh i vino; vjerom se Večera Gospodnju prima za spasenje, a nevjerom za osudu.

19.       Ne možemo odvojiti pričest s Isusom Kristom po njegovom tijelu i krvi od čina jedenja i pijenja. Biti zabrinut za način Kristove prisutnosti u Večeri Gospodnjoj u apstraktnosti od ovoga čina znači riskirati omalovažiti značenje Večere Gospodnje.

20.       Gdje postoji takav konsenzus između crkava, osude izrečene od strane reformacijskih vjeroispovijedanja neprimjenjive su na doktrinalni stav tih crkava.

            2          Kristologija

21.       U pravom ljudskom biću Isus Krist, vječni Sin, a time i sam Bog, predao se izgubljenom čovječanstvu za naše spasenje. U riječi obećanja i sakramentu, Duh Sveti, a time i sam Bog, uprisutnjuje nam raspetoga i uskrsloga Isusa.

22.       Vjerujući u ovu Božju dragovoljnu žrtvu u Božjem Sinu, uočavamo, s obzirom na povijesno uvjetovanu prirodu tradicionalnih misaonih oblika, da je naša zadaća dati novu valjanost spoznajama reformirane tradicije s njezinom posebnom brigom za održavanje neoštećenog božanstva i čovještva Isusa i onima iz luteranske tradicije s njezinom posebnom brigom za održavanje cjelovitosti njegove osobe.

23.       U ovim okolnostima danas nam je nemoguće potvrditi prethodne osude.

            3. Predodređenje

24.       U Evanđelju imamo obećanje o bezuvjetnom prihvaćanju grešnika od strane Boga. Svi koji vjeruju u ovo obećanje mogu znati da su spašeni i mogu slaviti Boga zbog svoga izabranja. Iz toga razloga možemo govoriti o izabranju samo s obzirom na poziv na spasenje u Kristu.

25.       Iskustvo je vjere da poruku spasenja ne prihvaćaju svi; ipak vjera poštuje otajstvo Božjeg djelovanja. Ona u isto vrijeme svjedoči o ozbiljnosti ljudske odluke i o stvarnosti univerzalne Božje nakane spasenja. Svjedočanstvo svetih spisa o Kristu zabranjuje nam pretpostavku da je Bog izrekao vječnu odredbu, osuđujući za sva vremena određene pojedince ili cijeli narod.

26.       Kada postoji takav konsenzus između crkava, osude izrečene od strane reformacijskih vjeroispovijedanja neprimjenjive su na doktrinarni stav tih crkava.

            4.         Zaključci

27.       Gdje god se ove izjave prihvate, osude reformacijskih vjeroispovijedanja u pogledu Večere Gospodnje, kristologije i predodređenja neprimjenjive su na doktrinarnu poziciju. To ne znači da su osude koje su izrekli reformatori nevažne; ali više nisu zapreka crkvenom zajedništvu.

28.       Ostaju značajne razlike među našim crkvama u oblicima bogoslužja, vrstama duhovnosti i u crkvenom poretku. Te se razlike često dublje osjećaju među zajednicama nego u tradicionalnim doktrinarnim različitostima. Ipak, u vjernosti novozavjetnim i reformacijskim kriterijima za crkveno zajedništvo, ne možemo uočiti u tim razlikama čimbenike koji bi trebali dijeliti crkvu.

IV. Proglašenje i ostvarenje crkvenog zajedništva

29.       U smislu navedenom u ovom Sporazumu, crkveno zajedništvo znači da, na temelju konsenzusa koji su postigle u svom razumijevanju evanđelja, crkve s različitim konfesionalnim pozicijama priznaju jedna drugoj zajedništvo u riječi i sakramentu i teže najpotpunijoj mogućoj suradnji u svjedočenju i služenju svijetu.

1.         Izjava crkvenog zajedništva

30.       Pristajući na ovaj Sporazum, crkve, u odanosti vjeroispovijedanjima koje ih obvezuju, ili uz dužno poštovanje prema svojim tradicijama, izjavljuju:

31.       a) da su jedno u razumijevanju Evanđelja kako je izloženo u II. i III. dijelu;

32.       b) da se, u skladu s onim što je rečeno u III. dijelu, doktrinarne osude izražene u konfesionalnim dokumentima više ne odnose na suvremeni doktrinarni stav pristajućih crkava;

33.       c) da jedni drugima priznaju zajedništvo za stolom i propovjedaonicom; to uključuje uzajamno priznavanje ređenja i slobodu osiguravanja međuslavlja.

34.       Ovim se izjavama objavljuje crkveno zajedništvo. Uklonjene su podjele koje su priječile put ovom zajedništvu od šesnaestog stoljeća. Crkve sudionice uvjerene su da zajedno sudjeluju u jednoj Crkvi Isusa Krista i da ih Gospodin oslobađa i poziva na zajedničko služenje.

2.         Ostvarivanje crkvenog zajedništva

35.       Crkveno zajedništvo postaje stvarnost kroz životu crkava i zajednica. Vjerujući u ujedinjujuću snagu Duha Svetoga, oni zajedno svjedoče i vrše svoju službu, te nastoje produbiti i ojačati zajedništvo koje su zajedno pronašli.

36.       a) Svjedočenje i služba

Propovijedanje crkava dobiva na vjerodostojnosti u svijetu kada one daju ujedinjeno svjedočenje Evanđelja. Evanđelje oslobađa i povezuje crkve za zajedničko služenje. Budući da je ovo služba ljubavi, usredotočuje se na ljudsku nevolju i nastoji ukloniti uzroke te nevolje. Borba za pravdu i mir u svijetu sve više zahtijeva da crkve prihvate zajedničku odgovornost.

37.       b) Trajna teološka zadaća

Sporazum ne utječe na valjanost vjeroispovijedanja kojima su crkve sudionice predane. Ne treba ga smatrati novim vjeroispovijedanjem. Njime se utvrđuje konsenzus postignut o središnjim točkama koje omogućuju crkveno zajedništvo između crkava različitih konfesionalnih pozicija. Crkve sudionice dopuštaju da budu vođene ovim Sporazumom u svom zajedničkom pothvatu svjedočenja i služenja te se obvezuju na nastavak doktrinarnih razgovora.

38.       Zajedničko shvaćanje evanđelja, na kojemu se temelji crkveno zajedništvo, mora se dalje produbljivati, ispitivati u svjetlu svjedočanstva Svetoga pisma i neprestano aktualizirati u suvremenom kontekstu.

39.       Crkve su zadužene za daljnje proučavanje preostalih doktrinarnih razlika koje postoje unutar crkava sudionica a da nisu razlog podjela. Tu spadaju:

– hermeneutička pitanja koja se tiču razumijevanja Svetog pisma, ispovijesti vjere i Crkve;

– odnos zakona i evanđelja;

– praksa krštenja;

– služba i ređenje;

– nauk o “dva kraljevstva” i nauk o Kristovoj suverenosti;

– Crkva i društvo.

Također treba uzeti u obzir novonastale probleme koji se odnose na svjedočenje i službu, red i praksu.

40.       Na temelju svoje zajedničke baštine, crkve reformacije moraju se suprotstaviti trendovima teološke polarizacije koji su danas sve očitiji. Do neke mjere problemi ovdje nadilaze doktrinarne razlike koje su nekoć bile temelj suprotnosti luterana i reformata.

41.       Zadatak zajedničkog teološkog proučavanja bit će potvrditi istinitost evanđelja i razlikovati ga od svih iskrivljenja.

42.       c) Organizacijske posljedice

Ova deklaracija crkvenog zajedništva ne određuje unaprijed odredbe crkvenog prava o posebnim pitanjima međucrkvenih odnosa ili unutar pojedinih crkava. Crkve će, međutim, uzeti u obzir Sporazum pri razmatranju takvih odredbi.

43.       Kao opće pravilo, potvrda zajedništva za propovjedaonicom i stolom te uzajamnom priznavanju ređenja ne utječe na pravila koja su na snazi u crkvama sudionicama prilikom uvođenja u pastoralnu dužnost, vršenja pastoralne službe ili uređenja života zajednice. .

44.       O pitanju organskog jedinstva pojedinih Crkava sudionica može se odlučiti samo ovisno o situacijama u kojima te Crkve žive. Pri ispitivanju ovog pitanja treba imati na umu sljedeće točke:

45.       Svako jedinstvo koje bi štetilo živoj raznolikosti stilova propovijedanja, načina bogoslužja, crkvenog poretka, te diakonalnog i društvenog djelovanja, proturječilo bi samoj naravi crkvenog zajedništva koje je uvedeno ovom deklaracijom. S druge strane, u određenim situacijama služba Crkve može zahtijevati formalno-pravno ujedinjenje zbog tijesne veze između svjedočanstva i reda. Ako se iz ove deklaracije crkvenog zajedništva povuku organizacijske posljedice, to ne smije biti nauštrb slobode odlučivanja manjinskih crkava.

46.       d) Ekumenski aspekti.

Uspostavljajući i ostvarujući međusobno crkveno zajedništvo, crkve sudionice to čine kao dio svoje odgovornosti za promicanja ekumenskog zajedništva svih kršćanskih crkava.

47.       Takvo zajedništvo crkava u regiji Europe smatraju se doprinosom u tu svrhu. Nadaju se da će prevladavanjem njihove prijašnje odvojenosti utjecati na crkve u Europi i drugdje koje su s njima konfesionalno povezane. Spremne su s njima ispitati mogućnosti šireg crkvenog zajedništva.

48. Ova se nada jednako odnosi na odnos između Svjetskog luteranskog saveza i Svjetskog saveza reformiranih crkava.

49. Također se nadaju da će crkveno zajedništvo pružiti novi poticaj za susrete i suradnju s crkvama drugih vjeroispovijedanja. One potvrđuju svoju spremnost da svoje doktrinarne razgovore smjeste u ovaj širi kontekst.

16. ožujka 1973.

Prijevod s engleskog: Almir Pehlić

Zabranjeno je preuzimanje i objavljivanje ovoga članka bez dozvole uredništva ovoga portala

Foto: leuenberg.eu

What is the Leuenberg Concord?

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.