U Evanđelju po Luki, u 15 poglavlju, navode nam se tri usporedbe o izgubljenome odnosno izgubljenima. Najpoznatija od njih jest priča o Izgubljenom sinu (Luka 15, 11-32).

Pozadina ovih usporedbi jesu optužbe protiv Isusa da se druži s grješnicima. Prigovaraju mu i smatraju pogrešnim to što po njihovom mišljenju ne osuđuje grješnike. Dapače, on s njima jede i pije što govori da je blizak s njima. Po mišljenju farizeja i pismoznanaca Isus time svjedoči da je grješnik poput njih.

Isus želi kroz spomenute usporedbe objasniti svoju misiju. »Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!« (Lk 9,10). Također će naglasiti: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike”. Mk 2, 17. On drugačije gleda na grješnike od farizeja i pismoznanaca. Prema grješnicima se ne odnosi isključivo već im pristupa kao pastir izgubljenoj ovčici koju požrtvovno traži.

Farizejski duh i danas je prisutan u određenim kršćanskim zajednicama koje smatraju da samo “sveci” (ali po njihovim standardima „sveci“) mogu biti dio crkve.

Posvećenje  je važno u životu vjernika, no to je proces. Njemu prethode nanovorođenje i obraćenje. No proces nanovo rođenja, obraćenja i posvećenja pokreće se u grješniku. Takve Isus k sebi zove, takve Isus sebi grli. To je činio dok je hodao ovom zemljom (ne zaboravimo da su ga slijedili mnogi veliki grješnici i to u  vrijeme kada je društvena osuda određenih grijeha bila mnogo veća).  Isus koji je isti jučer, danas i zauvijek, susreće grješnike i u našem vremenu i čini čudesne preobrazbe. Najveće čudo jest čudo nanovo rođenja i obraćenja.

Iako se ova priča često stavlja u kontekst evangelizacijskih propovijedi (pa tako mlađi sin predstavlja nespašenoga koji dolaskom Ocu zadobiva spasenje), moramo pažljivo sagledati o čemu se zapravo ovdje radi. Otac ovdje predstavlja nebeskoga Oca, a njegova dva sina predstavljaju Božju djecu. I jedan i drugi sin bili su u očevom domu, i jedan i drugi sin bili su baštinici očevi, uživali u svim blagoslovima očevog doma. Dakle i jedan i drugi sin predstavljaju spašene, obraćene vjernike koji imaju Boga za Oca.

No mlađi sin smatra da bi trebao ići svojim putem. On traži svoj dio nasljedstva iako je to bilo neuobičajeno za vrijeme. Nasljedstvo se dobivalo tek nakon očeve smrti. On želi odmah s njim raspolagati. Time što traži svoje nasljedstvo, mlađi sin traži raskid zajedničkog života s ocem. Grčka riječ koja se ovdje koristi za imanje jest bios (žiće). Mlađi sin dakle hoće raskinuti život s ocem i živjeti svoj vlastiti.

Možemo pretpostaviti da su razlozi koji su ga motivirali na ovaj potez sljedeći:

a) Osjećao se neslobodan
b) Htio je biti „odrastao“ sam svoj gospodar.
c) Privlačila su ga ovozemaljska uživanja

I kršćani su ponekad u kušnji da razmišljaju na ovakav način. Biblijske norme izgledaju im prezahtjevne. Željeli bi slobodu, željeli bi biti svoji gospodari. Privlači ih ono što smatraju da u kontekstu svoga kršćanskoga života ne smiju činiti.  Razlog ovakvom razmišljanju jest u nerazumijevanju istinske slobode. Ono što mislimo da nas može učiniti sretnima i slobodnima zapravo nas vodi u ropstvo. To je jasno pokazano u daljnjem tijeku događaja s izgubljenim sinom.

Izgubljeni sin nije razumio da ono što ima nije on zaradio već da je sve to zapravo očevo. On je tražio „svoje“. Poneki vjernici misle da su oni zaslužni za Božje blagoslove. Misle da su „zaradili“ Božju naklonost. Zaboravljaju na Božju milost, milost koja je besplatna, koja nam je dana iz čiste Božje ljubavi prema nama Nismo zaradili spasenje. Nismo zaradili Božju naklonost. Ali ponekad, u nevolji kažemo: „Bože čime sam ja ovo zaslužio?“, misleći da su naše zasluge dobre a ne loše. Psalmist kaže: Ako se, Jahve, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al` u tebe je praštanje, da bi te se bojali. (Ps 130, 3-4).

No, i vjernicima dođe ponekad da kažu „dosta mi je svega, daj mi moju slobodu, da krenem svojim vlastitim putem”. Kao da žele raskinuti žiće s Bogom i živjeti vlastiti život. Upravo se to dogodilo našim praroditeljima. Željeli su život bez Boga. Posljedice takve odluke su nam poznate.

Mlađi sin je krenuo vlastitim putem s očevim bogatstvom. Imao je i trošio je. Dok je imao novaca imao je i prijatelje. Jednostavno ih je kupovao. Zvuči to poznato i u današnjem vremenu. Dok si netko i nešto, dok imaš novaca, ugled i moć imaš i prijatelje oko sebe. No brzo te zaborave i odlaze od tebe kada je situacija drugačija, kada si u potrebi.

Nakon nekog vremena mlađi je sin počeo žeti što je sijao. Upao je u nevolje.

a) Ostaje bez novca
b) Nastaje glad

Novac je bio očev, blagoslov od oca. Mi kao vjernici uživamo u blagoslovima koje Bog daje. Dok smo u Očevom domu, možemo se osloniti na Očeve blagoslove. Ali kada izađemo iz Očeva doma, sami sebe uskraćujemo za predivne blagoslove Božje koje Bog ima za nas. Nećemo mi izgubiti ni Oca ni dom, kao što ćemo na kraju ove prispodobe vidjeti, ali ćemo navući na sebe vremenitu (privremenu) kaznu kao posljedicu naše neposlušnosti prema Ocu.

Život bez Oca je potraćen, isprazan, bez cilja, bez sigurnog oslonca. Mlađi sin “potrati svoja dobra živeći razvratno.” (Lk 15, 13). To je slika svih onih koji dar života potrate u ispraznostima bez Boga.

Našavši se uslijed gladi, uslijed nevolje na koju nije mogao utjecati, sada, bez očevih blagoslova mu je bilo još teže. Nažalost ne možemo kontrolirati sve situacije u kojima se nađemo. Rat, prirodne nepogode i slične nevolje jednako pogađaju sve one koji se u njima nađu. No, u svijetu nevolja, patnji i problema vjernik može opstati samo u zajedništvu s Bogom.

U ovoj teškoj situaciji morao se mlađi sin sam snalaziti da bi preživio. Našao je posao čuvara svinja. To je bilo veoma ponižavajuće za Židove. Jedna rabinska izreka kaže: „Proklet da je onaj koji uzgaja svinje“. Da poniženje bude još veće, toliko je bio gladan da je htio jesti mahunarke koje su davane svinjama, ali ni to nije dobio. Vjernika koji misli da može sam, da može bez Boga, Bog će nerijetko i poniziti, kako bi uvidio da je ovisan o njemu. Nema izvan Boga ništa što može zadovoljiti onu našu duhovnu glad, duhovnu prazninu. Augustin je kazao: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi”.

Situacije u kojima se nalazimo kada idemo svojim putem, kada se udaljavamo od Boga, zapravo trebaju služiti za naše dobro. Mlađi je sin u ovoj situaciji „došao k sebi“. Da, Bog želi da „dođemo k sebi“. Shvatio je mlađi sin da su i sluge njegovog oca u boljoj poziciji od njega. Mislio je da je izvan Očevog doma mnogo bolje, da ga čekaju mnoge radosti, uživanja. No grdno se prevario. Shvatio je da je pogriješio protiv:

a) Neba (Boga)
b) I protiv Oca.

Svaki je grijeh, prvenstveno grijeh protiv Boga.

Bog nas stavlja nekada u određene situacije da bismo spoznali svoj grijeh, pokajali se i vratili u Očevo naručje. Mlađi sin shvaća što je učinio i donosi odluku da se vrati u Očev dom. To što Bog radi u našim srcima po Duhu Svetom da nas uvjeri u određeno stanje, ne oslobađa nas odgovornosti da donesemo i vlastite odluke spram Boga.

Mlađi je sin, nakon što je došao „k sebi“ krenuo „svome Ocu“. Otac ga je čekao. Iz daleka ga je ugledao i potrčao njemu u susret. Otac ne kori sina već ga ljubi i raduje se njegovom povratku. Dovoljno je sin prošao nevolja, naučio je lekciju, požeo je što je sijao. Sada je opet u Očevom zagrljaju.

Otac zapovijeda slugama da mu daju:

a) Najbolju haljinu – oznaka položaja
b) Prsten – oznaka vlasti
c) Obuću označava slobodnog čovjeka.

Tolika je bila radost Očeva da je priredio i veselje. U ranijoj priči kaže nam Isus da se u pronalasku izgubljenih nebo raduje.

Stariji sin se ne raduje, on je ljut na oca. Iz njegovog reagiranja, njegovog stava, vidi se da je on ropski služio ocu, služio je da bi zaradio njegovu blagonaklonost. On se u ovoj situaciji i odriče svoga brata „onaj tvoj sin…“.

Koliko god da je Otac bio radostan zbog mlađeg sina, zasigurno je bio žalostan zbog starijeg. Očinsko srce pati kada njegova djeca s prezirom gledaju na svoju braću, kada mu ne služe iz ljubavi, kada mu prigovaraju zbog milosrđa koje iskazuje drugima.

Kao što je otac iz ove prispodobe htio vidjeti braću  na istoj gozbi, tako i naš nebeski Otac želi vidjeti svoju djecu kako zajedno blaguju za istim stolom. To je težnja Božjeg očinskog srca, da svi budu jedno.

Stariji sin je slika farizeja i pismoznanaca. Oni su kruti, stalo im je više do propisa nego do istinskog odnosa s Bogom. Oni ne pokazuju radost služenja već se pozivaju na religijsku odanost ocu. Nažalost ponekad se vjernici ponašaju upravo tako. Ne raduju se izgubljenima, ne raduju se novim dušama koje dolaze k pokajanju. Oni smatraju da imaju monopol na Boga. Ali Bog gleda i djeluje drugačije. On podjednako ljubi svoju djecu, pa čak i onu koja u određenom trenutku padnu, zalutaju. Bog neće dopustiti da njegova djeca trajno odu od Njega. One koji mu pripadaju nitko ne može oteti iz njegove ruke. Predivna je milost Božja i Njegova ljubav nad Njegovom djecom.

Neka nas primjer mlađega sina pouči da ćemo, ako odlučimo od Boga tražiti malo slobode, zapravo upasti u ropstvo, ropstvo grijeha i da ćemo požeti posljedice toga. Bog će nas primiti u svoj zagrljaj ali izgubit ćemo puno blagoslova koje Bog ima za nas. Zato se vjerno držimo svoga Spasitelja, a ako i padnemo, ipak imamo utjehu. Čeka nas naš Otac raširenih ruku. Što prije to shvatimo, to ćemo imati manje posljedica vremenite kazne.

Autor: Biskup Jasmin Milić

MOLITVA DANA

Bože, budući da ti bez tvoje pomoći ne možemo ugoditi, podaj nam milostivo da našim srcima u svemu ravna i upravlja tvoj Sveti Duh, po Kristu Isusu, Gospodinu našemu, koji s tobom i istim Duhom živi i kraljuje, jedan Bog, sada i dovijeka. Amen. (Knjiga zajedničkih molitava)

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.