Krista trebamo osjećati kao svoga prijatelja. On i jest naš prijatelj. U to nas i sam uvjerava kada kaže: “Vi ste moji prijatelji” (Ivan 15,14). Gledajmo na njega kao prijatelja i pristupajmo mu kao prijatelju. Padamo li duhovno, griješimo li? S prisnošću, ljubavlju i uvjerenjem pohitajmo k njemu – ne sa strahom da će nas kazniti nego s pouzdanjem koje nam daje osjećaj da u Njemu imamo prijatelja. Recimo mu: Gospode, počinio sam grijeh, pao sam, oprosti mi¨! Ali istovremeno trebamo osjećati da nas ljubi, da nas prima nježno i s ljubavlju i da nam prašta. Neka nas grijeh ne odvaja od Krista! Kada vjerujemo da nas on ljubi i kada se trudimo da i mi njega ljubimo, onda se nećemo osjećati tuđincima od njega i odvojeni od njega čak i kada griješimo. Mi smo osigurali za sebe ljubav njegovu: kako god da se vladamo, znamo da nas on ljubi.
Ako stvarno ljubimo Krista, onda ne postoji bojazan da ćemo izgubiti osjećaj strahopoštovanja prema njemu. Ovdje važi riječ apostola Pavla: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?… Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.” (Rimljanima 8, 35. 38-39)Ovdje je riječ o najuzvišenijem, jedinstvenom odnosu duše s Bogom, odnosu koji ništa ne može da rastavi, koji se ničega ne boji i ničim se ne da pokolebati.
Evanđelje nam, doduše, kaže služeći se simboličkim riječima, da će se nepravednik naći ondje gdje je “plač i škrgut zuba” (Matej 8, 12 i 13, 42), jer to i jeste tako kad je čovjek daleko od Boga. I među Ocima crkve, koji su bili podvižnici i učitelji duhovne budnosti, ima mnogo onih koji govore o strahu od smrti i pakla. Oni kažu: “Imaj u sebi neprekidno sjećanje na smrt”. Ove riječi, ako ih dubinski preispitamo, stvaraju u nama strah od pakla, strah od kazne. Pokušavajući da izbjegne grijeh, čovjek se prepušta ovakvim mislima, što ima za posljedicu da mu dušom zagospodari strah od smrti, pakla i đavla,
Sve ima svoje značenje, svoje vrijeme i svoju prikladnu priliku. Pojam straha je dobar za prve duhovne korake. On je za početnike, za one u kojima još živi stari čovjek. Takav čovjek, početnik, koji još nije duhovno istančan, pomoću straha savlađuje u sebi težnju ka zlu. Strah nam je nužan dok smo privezani za materiju i dok duhovno gmižemo po zemlji. Ali, to je, rekosmo, početni stadij, to je nizak stupanj odnosa s Božanstvom.
Tu kao da idemo na neku trgovinu, na neku razmjenu usluga, ne bi smo li zaslužili raj ili se izbavili paklenih muka. Ako malo bolje promislimo, takav odnos sadrži u sebi izvjesnu samoživost, izvjestan interes. Meni se ne sviđa takav pristup. Kada čovjek duhovno uznapreduje i uđe u ljubav Božju, što će mu tada strah? Biti dobar zbog straha od Boga, a ne ljubavi prema njemu – u tome baš i nema vrijednosti.
Krenemo li dalje, otkrivamo da nam i evanđelje stavlja do znanja da Krist jest radost i istina, da Krist jest raj. Kako kaže Ivan? “Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.” (1 Ivanova 4, 18). Trudeći se u strahu Božjem na putu spasenja, postepeno ulazimo u ljubav Božju. Tada nestaje pakao, nestaje strah, nestaje smrt. Zanima nas samo ljubav Božja. Sve činimo za tu ljubav – kao ženik za nevjestu.
Ako budemo htjeli da idemo za Kristom, i ovaj život na zemlji biti će nam uz Krista radost bez obzira na teškoće. S tim u vezo apostol Pavao kaže: Radujem se u svojim stradanjima. To je naša vjera. U tome pravcu trebamo ići. Ne sastoji se ona toliko od formalnih obveza koliko od riješenosti da živimo za Kristom. Kada ti to pođe za Kristom, što bi drugo htio? Zadobio si sve- Živiš s Kristom, a Krist živi u tebi. Sve je nakon toga veoma lako – poslušnost, smirenost, mir u duši.
Autor: Starac Porfirije