Dvije su krajnosti odnosno sotonske zamke u koje kršćanin može upasti. S jedne strane Sotona ga uvjerava da je toliko grješan da mu nema spasa, da mu Bog ne može grijehe oprostiti. Tako prevareni kršćanin upada u duhovnu depresiju i tjeskobu. S druge strane, Sotona uvjerava pojedine kršćane kako zapravo nemaju grijeha, kako su bolji od drugih, sveti i pravedni temeljem svojih djela. Takvi kršćani upadaju u sotonske zamke duhovnog ponosa i oholosti. I jedna i druga obmana, odnosno sotonska zamka u koje je vrlo lako upasti je štetna za istinskog kršćanskog vjernika i udaljava ga od Boga. O tome nam progovara sv. Efrem Sirijac:
Pazi, nemoj nikad reći: “Puno sam griješio, nema mi oproštenja.” Tko tako govori, ne zna da je Bog Bog pokajnika; da nije došao na zemlju da spasi pravednike, već je grešnike pozvao na obraćenje, a kad se netko pokaje, zbog njega je radost na nebesima.
Vidi i ovo: Imena Sotone koja nam otkrivaju njegov karakter
Istinsko pokajanje nas čuva od sotonske zamke
Istinsko pokajanje sastoji se u tome da se udaljavamo od grijeha i da ga mrzimo. I evo, kad netko iz srca kaže: „Mrzim nepravdu“, onda Bog takvog prima s radošću. Ali pazi, da se tko ne usudi reći: “Nisam sagriješio!” Tko to kaže, slijep je, zatvara oči i vara sam sebe, i ne zna kako ga Sotona potkrada i riječju i djelom, ponekad sluhom, ponekad očima, ponekad dodirom, ponekad putem razmišljanja. Jer tko će se pohvaliti da ima nevino srce i čiste sve osjećaje?
Vidi i ovo: Sotona napada kroz nevolju, depresiju i strah
Nitko nije bezgrešan
Nitko nije bezgrešan, nitko nije čist od prljavštine, nitko od ljudi nije slobodnan od krivnje, osim Njega jedinog, koji je nas radi, iako bogat postao siromah. On, jedini Bezgrešni, uzeo je grijehe svijeta, želeći spasiti sve ljude, ne želeći smrt grešniku, čovjekoljubiv, mnogodobrotvoran, milosrdan i dušeljubiv.
Njemu se uteknimo jer svi su grešnici koji su se njemu utekli zadobili su spasenje.
Vidi i ovo: Sotonska primamljiva ponuda
O svetom Efremu Sirijcu
Sveti Efrem Sirijac rođen je u kršćanskoj obitelji početkom četvrtog stoljeća u Mezopotamiji, najvjerojatnije u Nisibisi, gdje je proveo većinu svoga života. Kao učitelj i đakon služio je pod četvoricom biskupa Nisibise.Himne je, prema predaji, počeo pisati kako bi se njima suprotstavio herezama koje su u ono vrijeme harale njegovom domovinom. Kažu da su ga na skladanje potaknuli heretici, koje su svoje učenje pretočili u pjesme. Da bi im odgovorio, Efrem se poslužio njihovim vlastitim oružjem.
Njegovi su himni bili toliko originalni, slikoviti i vješto sastavljeni da su odmah očarali sve koji su ih slušali.Zahvaljujući njemu, Crkva je shvatila važnost glazbe i poezije u širenju vjere. Nisibisu je u njegovo vrijeme čak tri puta opsjedao perzijski kralj. Efrem opsadu opisuje u svojim himnima i u njima Bogu pripisuje obranu grada. Na kraju je Nisibisa ipak potpala pod Perzijance, a kršćani su prisiljeni napustiti grad. I već postariji Efrem morao je otići.
Kao osamljeni asketa, Efrem se naselio na brdu u blizini Edesse. Kažu da su stanovnici Edesse kad je ondje zavladala glad, upravo Efremu povjerili podjelu živežnih namirnica, što je on i činio toliko pravedno da mu nitko nije mogao naći zamjerke. Umro je na 9.06. 373. godine. Posebno ga se časti u Sirijskoj i Pravoslavnoj Crkvi. Napisao je brojne himne, pjesme, propovijedi u stihu kao i egzegeze u prozi. Zbog svega ovoga nazivaju ga i “harfom Duha Svetoga”. Vidi više ovdje.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.