Od 18. do 25. siječnja se po cijelom svijetu održava “Molitvena osmina za jedinstvo kršćana”. Radi se o rimokatoličkoj tradiciji molitve koja je započela 1908. godine. U svojim počecima prakticirala se samo unutar rimokatoličkih župa s nakanom povratka “šizmatika” i ostalih da se vrate u zajedništvo “Jedne svete, katoličke Crkve”. Nakon Drugog vatikanskog koncila Rimokatolička se crkva otvara prema drugim kršćanima te se molitveni susreti počinju prakticirati i unutar drugih kršćanskih crkava. (O tome zašto se Molitvena osmina obilježava od 18. do 25. siječnja vidi više ovdje.)

Protestantske crkve od 1926. godine također prakticiraju molitveni tjedan za jedinstvo kršćana, no on se obilježavao u duhovskom tjednu, dakle u tjednu od blagdana Duhova. U nekim sredinama se ova tradicija i dalje zadržala.

Ono što je karakteriziralo izvorni pokret kršćanskog jedinstva koga su započeli protestantski kršćani, jest težnja za zajedništvom i konkretnom suradnjom. Protestanti, nažalost podijeljeni međusobno, shvatili su da gube na svojoj autentičnosti kada propovijedaju evanđelje a u isto vrijeme svjedoče neslogu, sporove oko područja misijskog djelovanja i sl. Stoga su željeli da prevladaju međusobne periferne razlike i da se usredotoče na glavni cilj kršćanskog poslanja: naviještati poruku o Isusu Kristu, jedinom Spasitelju svijeta. U velikoj su mjeri i uspjeli jer je došlo do organiziranja različitih misijskih organizacija i drugih tijela u kojima su surađivale i zajednički djelovale različite protestantske denominacije. Mnoge takve organizacije i danas djeluju.

Kada govorimo i ekumenizmu, potrebno je razumjeti što o tome doista vjeruje pojedina kršćanska crkva? Koji je cilj molitvenog susreta odnosno ekumenskog dijaloga za rimokatolike, za pravoslavne ili protestante? Upravo zbog nedovoljnog poznavanja ekumenizma ali i nejasnoća oko krajnjeg cilja, imamo u svim crkvama veliki broj onih koji se odupiru ekumenskim nastojanjima. Zato je važno otvoreno razgovarati, dakle imati pravi dijalog između crkava koje će otvoreno komunicirati kako one vide ekumenizam. Rimokatolička crkva je npr. objavila nekoliko dokumenata od kojih su svakako najznačajniji Dekret o ekumenizmu ˝Unitatis redintegratio” i Dominus Iesus. (O tome što Katolička crkva doista vjeruje o ekumenizmu vidi više ovdje). Za Rimokatoličku crkvu dvojbe nema. Ona vjeruje da je prava crkva samo ona na čelu s rimskim papom. Pravoslavne crkve su za njih šizmatičke jer nisu u jedinstvu s “nasljednikom svetog Petra) dok se protestantske crkve nazivaju “zajednice” (i to dakako nije slučajno, jer se želi naglasiti kao im manjka punina crkvenosti).

No, bez obzira na naše razlike, pa i različita gledišta na cilj ekumenskog dijaloga, svakako trebamo moliti i težiti za onim što je moguće i realno. Nerealno je očekivati da ćemo postići jedinstvo, odnosno postati jedna organizirana crkva na zemlji. Puno je nažalost podjela ne samo među našim denominacijama već i unutar samih naših crkava. Potrebno je da svaka crkva uloži ogroman napor kako bi očuvala vlastito jedinstvo u teološkom, eklezijalnom i svakom drugom smislu. Liberalna teologija koja za sobom povlači liberalnu praksu, mijenjanje pogleda na neke biblijske istine kao što je pitanje braka kao zajednice muškarca i žene, više nije izazov samo za liberalne protestantske crkve. Sve više vidimo ozbiljna razmimoilaženja i unutar rimokatoličke crkve po tome pitanju.

Ono što sigurno možemo je težiti ka zajedništvu. No što je za nas zajedništvo? Ako je to samo susret jednom ili više puta godišnje, da se nađemo, kažemo koju toplu i prihvatljivu riječ, upoznajemo se međusobno, to je uredu. Ali to je onda na razini prijateljskog upoznavanja, uvažavanja, tolerancije i druženja. Toga nam dakako treba. Poželjno je da se međusobno upoznajemo i da upoznajemo naše različite tradicije. No, je li to cilj koji želimo postići?

“Zajedništvo” u kršćanstvu ima puno ozbiljnije značenje. Ono što je najvažnije za identitet pravog kršćanina jest zajedništvo s Bogom. Iz zajedništva s Bogom proizlazi i međusobno zajedništvo onih koji su Kristovi. Zajedništvo je dakle pripadnost istom, Kristovom tijelu a cilj toga zajedništva treba biti zajedničko naviještanje Krista, zajedničko djelovanju na očuvanju onih vrijednosti koje smatramo da su utemeljene na kršćanskom svjetonazoru i sl. No, da bi smo gradili takvo zajedništvo moramo u bitnom imati isto razumijevanje takvih vrijednosti. Zato nam je važan dijalog. Da čujemo jedni druge, da spoznamo što jedni o drugima mislimo, što mislimo o našim različitim vjerovanjima.

Možemo li imati zajedništvo u naviještanju evanđelja i promoviranju vrijednosti utemeljenima na kršćanskom svjetonazoru, ako se po tim pitanjima ne slažemo? Kako ćemo se zalagati za očuvanje obitelji, braka između muškarca i žene, kako ćemo zagovarati svetost života od začeća do smrti s onima koji te vrijednosti ne dijele s nama? Ovdje dakako mislim na one crkve koje su se po tim pitanjima udaljile od biblijskog učenja. Možemo li imati iskreno zajedništvo s onima koji nam npr. ne priznaju krštenje? Ako netko nije kršten, nije niti pravi kršćanin? Ako mi netko ne priznaje krštenje, ne priznaje me niti kršćaninom. Ima li onda iskrenosti u takvom zajedništvu? Ili kako smo već naveli, ako netko drugima negira da je uopće Crkva? Dakle, ako ne vjerujem da je netko kršćanin, odnosno da je njegova zajednica vjernika Crkva, onda je krajnji cilj takvog ekumenskog zajedništva da drugi postanu dio moje jedine valjane i prave Crkve.

Svako zajedništvo i svako ekumensko nastojanje koje nas dovodi u opasnost da se odreknemo istine, treba preispitati. Zajedništvo, ili kako netko kaže jedinstvo u različitosti, da. Ne moramo svi imati isti red bogoslužja, bogoslužnog ruha. Ne moramo pjevati iste pjesme, imati iste blagdane i kalendare. No, zajedništvo u različitosti ipak mora biti zajedništvo i u istini. Ovo je veoma važno upravo iz razloga što su danas kršćanske vrijednosti ugrožene izvana, a dodatno ih se ugrožava i kada kršćani ne temelje svoje učenje i svoje djelovanje na istini. Svijet u kojem živimo nema od koga čuti za Isusa, za Spasitelja nego od nas koji se njegovim imenom nazivamo. Jesmo li vjerni svjedoci njegove Riječi i autentični primjer onima kojima Riječ naviještamo?

I na kraju, iako smo rekli da jedna organizirana Crkva na zemlji vjerojatno nikada neće biti uspostavljena, to ne znači da mi ne vjerujemo u samo jednu Crkvu. Reformacija je od početka naglasila da postoji samo jedna Kristova Crkva na zemlji, nazvavši je nevidljivom, odnosno onom koja je Bogu poznata. Nju čine oni koji su doista sljedbenici Krista, oni koji su rođeni od Boga (Ivan 1, 13). Ta nevidljiva Crkva prisutna je u vidljivim crkvama na zemlji. Nužno je da svaki pravi kršćanin pripada organiziranoj crkvi gdje se naviješta riječ i udjeljuju sakramenti. Naša formalna pripadnost vidljivoj crkvi ne čini nas kršćanima, ali onaj tko je doista kršćanin ne može bez vidljivog zajedništva. Oni dakle koji doista jesu kršćani, prepoznat će braću i sestre iz drugih vidljivih kršćanskih zajedništava i vrlo lako će naći područja zajedničkog djelovanja.

Zato, neka Bog učini da mi koji smo od Krista pronađeni i pozvani u zajedništvo s njim, gradimo i međusobno zajedništvo. Neka nam Bog pomogne da svojim zajedničkim djelovanjem dopremo do onih koji još nisu spoznali Krista te da se jednoga dana svi zajedno nađemo na zajedništvu Kristove nebeske gozbe. Amen!

Propovijed biskupa Jasmina Milića povodom Molitve kršćanskog zajedništva u Crkvi Dobroga Pastira u Osijeku, 25. siječnja 2022.

Pogledajte i video prijenos:

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.