Mi žalimo za njim, iako čak često nismo svjesni da nam upravo on nedostaje. Bez njega smo kao bez rodne kuće, vječne skitnice, siročad, ljudi kojima je požar oduzeo sve, ali opet iz nekog razloga lutamo van njega. On nas vuče k sebi, ali nitko od nas ga ne zna – čak je i apostol Pavao priznao: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe, ono pripremi Bog onima, koji Ga ljube (1 Kor 2, 9).

Pa ipak ga uspijevamo osjetiti i zbog toga žalimo. On se odražava u čistom, nesebičnom osmjehu djeteta, koje se osmjehuje svojoj majci. Mi ga proziremo u jutarnjoj zori, u čudesnom pjevu ptica, u preljevima nebrojenih nijansi netaknute prirode. Osjećamo ga svojim srcem u iskrenoj, samopožrtvovnoj ljubavi prema nama dragima i bližnjima. Svuda gdje se može naći odbljesak čistoće, nevine ljubavi, osjeća se Raj.

Raj postoji jer Bog postoji. Bez Boga, raj je pakao, uređen sa svih strana ovozemaljskim udobnostima, ukrašeni grob s jezivom smrću iznutra. Bez Boga, čovjek je siroče, s vječnom tugom u duši, prazninom u mislima, očajem u očima. Mnogo puta su pokušali izgraditi taj «raj» na zemlji, ali su ostajali bez ičega jer su gradili bez Kamena zaglavnog.

Biblija je Objava Božja, ona počinje od Raja i završava se Rajem, zato što Gospodin sve započeto dovodi do kraja. I kada se ispuni sudbina ovoga svijeta, nastupit će Božji Raj – Uskrsnuće, Nebesa, preobraženje ovozemaljskog, vječni život s Nebeskim Ocem. Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava. To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin (Otk 21, 6–7).

Raj se, naravno, ne svodi na činjenicu da je bilo mnogo svega u Božjem vrtu, o kome se govori u Knjizi Postanka, već na to da kod Boga uvijek ima viška svakog dobra. Tvoj um, srce, najskrovitije dubine duše u Raju će se nasititi Božjim dobrima, koja nemaju granice, kao što je bezgraničan i Sam Bog.

Stoga, Raj postoji jer postoji Bog. U suštini, Bog i jest najviše Dobro, Radost, Ljubav, Mir, Život beskrajni. Tamo gdje je Svjetlost, nema tame. Tamo gdje je Ljubav, nema zlobe i mržnje. Tamo gdje je Bog, tamo su blaženstvo i sreća, tamo je punina svega što je dobro i predivno.

Ali Raj postoji, ne samo zato što postoji Bog, već jer je Bog Ljubav (1 Iv 4, 8). Predstavimo sebi da volimo nekog svim srcem i spremni smo mu pružiti sve što mu duša poželi, zar ne želimo tom čovjeku svu sreću, sve blaženstvo i dobro, to jest, Raj i rajska blaga?

Raj je zagrljaj Božje ljubavi, toplina Božje brige. U netaknutom Raju, novostvorene ljude je sa svih strana okruživala Božja ljubav. To je poput najbliže povezanosti djeteta s Roditeljem koji ga voli, rođenih s Rođenim, svojih sa Svojim. Netaknuti, tek stvoreni Gospodinom svijet, on i jest bio zagrljaj Božji u čije naručje je Gospodin milostivo postavio Svoje stvorenje – čovjeka.

U naručju ljubavi grije se srce. A u Raju je sve odisalo Božjom ljubavlju, živjelo njome i njenom toplinom. Mržnja i hladnoća, zlo i nepravda pojavili su se tek onda, kada su ljudi sami sebe odsjekli od Ljubavi. Raj ne može prebivati u izdajničkom srcu. Točnije, srce izdajnika samo napušta Raj, kako je i Juda napustio Krista, kada je požurio k svojoj pogibelji odmah nakon Otajstva kojim su apostoli postali dio Raja.

Stoga je Raj, jednostavnije rečeno, život s Bogom, sklad stvorenja sa Stvoriteljem, jedinstvo duše i milosti Duha Svetoga. Onaj koji je s Bogom, taj je i u Raju – to je ta tajna sretnog života. Tamo gdje caruje Bog, tamo i nastupa Raj. Kada se u našoj duši okrune krotkost, čista ljubav, samopožrtvovnost, vjernost Božjoj volji, umjesto razdraženosti i zlobe, tada će se Raj približiti našoj duši, to isto Carstvo Božje koje je unutra u vama (Lk 17, 21).

Da, apostol Pavao je priznao: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe, ono pripremi Bog onima, koji Ga ljube (1 Kor 2, 9). Ali je odmah i dodao: A nama je Bog otkrio Duhom svojim, jer… mi ne primismo duha ovog svijeta, nego Duha koji je iz Boga, da znamo što nam je darovano od Boga (1 Kor 2, 10. 12). U riječima apostola nema tuge, u njima ne nalazimo žalost o tome što nam je nedostupno, već želju da sa svima podijeli radost osobnog promatranja. Pritom nam te riječi odgonetaju tajnu otvaranja vrata Raja.

Prvo, Bog je već pripremio Raj. Mnogi su stanovi u kući Oca mog, – govorio je On Sam (Iv 14, 2). Izobilje dobara, pritom bespovratnih: uzimaj koliko hoćeš, koliko možeš ponijeti.

Drugo, Bog je pripremio Raj za one koji ga vole. On nam je pripremio Raj iz Svoje ogromne ljubavi prema nama, ali kako ćemo dospjeti u Raj ako nam je ljubav strana? Kako ćemo biti uz Ljubav, ako smo sami postali – mržnja, zloba, negodovanje? Raj je tamo gdje je Bog. A Bog prebiva tamo gdje žive i djeluju dobrota, čistoća i ljubav.

Znajući to, pokušajmo načiniti svoj kutak Raja još dok smo ovdje na zemlji. Ne «raj» tehnokracije, nego Raj u kojem caruje ljubav prema Bogu, prema ljudima, prema cijelom stvorenom svijetu. Ako budeš činio dobro, onda će takav život već ovdje postati Raj. Dobru se suprotstavlja zloba, i takva se duša već ovdje muči.

Kako se razlikuje Raj od pakla? Pakao je duša koja se zatvorila u sebe, opsjednuta svojim osobnim potrebama, problemima i brigama. Ona nikoga ne pušta u sebe, i Bog ostaje van mračnih dubina tog žalosnog vrtloga. Raj naseljavaju upravo oni, koji po ugledu na Krista posjeduju žrtvenu ljubav, duše koje se ne zatvaraju u sebe, već služe drugima. Otvoriti sebe Bogu i bližnjemu – to je istinski Raj: takvi su svi sveti, takav je svaki žitelj Nebesa i ako ti nisi takav, onda Nebo ne postoji za tebe.

Neprijateljstvo je suprotno od Raja. U Raju ne može prebivati onaj koji gaji osjećaje neprijateljstva. Ako si ispunjen zlobom prema nekom, mržnjom, ne želiš tu osobu vidjeti u Raju, kako ćeš se onda sam tu naći s takvom strašnom dušom?

Eto, u djetinjstvu me je djed udarao po ušima i ja sam se veoma ljutio na njega zbog toga. Zatim je djed umro i naš miran seoski život se brzo završio. A sada žarko želim da me moj djed čeka u Raju. I zašto bi mi pričinjavalo radost, ako moj djed ne bi bio u Raju? Kakva je meni utjeha, ako se netko muči i strada? I ukoliko bi me netko upitao što je to što ja želim više od svega na svijetu, odgovorio bih mu: «Više od svega na svijetu želim sresti svoju obitelj i sve meni bliske ljude u Raju».

Iznijet ću, vjerojatno, zabranjenu misao. Čak i ako osobno završim u paklu, ali vidim da su ljudi koje volim u Raju, neizmjerno ću se obradovati. Barem ako se oni spase – to je već radost i sreća. Ali u takvom slučaju pakao za mene više neće ni biti pakao, jer u duši će ostati utjeha i zadovoljstvo – voliš drugog i raduješ se zbog njega. Pakao iščezava kada njegujemo čistu, iskrenu ljubav prema drugom. Pa, pakao i jest led neljubavi, hladnoća mržnje. On se topi kada je srce zagrijano toplinom ljubavi.

Netaknuti Raj je bio sličan čistom i nevinom djetinjstvu. Za djecu su svi dobri i prekrasni. Pogledajte na tigrića ili lavića! Kako su mili i nevini, nikome ne smetaju, nikog ne povrjeđuju, naprotiv, njima samima je potrebna zaštita i majčinska nježnost. Tako je i u Raju: nitko, čak ni najveća grabljivica, nikome nije činila štetu, već se sve nalazilo pod milosnim pokrovom Stvoritelja koji je sve obasipao nježnošću. U prvobitnom Raju svi su bili čisti i nevini, ali još nisu znali što je to iskušenje, do kakve katastrofe može dovesti predaja iskušenju.

Što je to pakao? Pakao – to je kada ti je nesnosno loše od tvojih vlastitih grijeha. Kada si sam sebe satjerao u kut, odakle više nema izlaza. Čak i ako nitko to ne vidi, iznutra te to izjeda, i ako se rastaneš sa svojim tijelom, onda će duša gorjeti u ognju tvojih grijeha. Ali u taj pakao je sišao Krist, zato što je On iskupio grijeh ljudski.

Bog je Ljubav. A što je suština te ljubavi? U tome da je Krist pošao za čovjekom u najveće dubine podzemlja. I stoga je Raj sada mjesto gdje prebivaju spašeni iz pakla, to je Raj onih koji su se kroz pokajanje rastali od grijeha.

Prvi ljudi u Raju nisu znali što će s njima biti ako izdaju Boga. Sada, ljudi u Raju imaju iskustvo stradanja – plod razdvojenosti od Boga i zato cijene rajsko blaženstvo u beskonačno većoj mjeri, kao što se cijeni slatko poslije gorkog, čudom darovano zdravlje poslije smrtne bolesti, radost uskrsnuća poslije smrti i truljenja.

Čisti dar može primiti samo čista duša. Da bismo dospjeli u Raj moramo se opskrbiti rajskim vrlinama. A rajske vrline su iste one koje posjeduje Vladar Raja – Krist. U tom smislu, vrata Raja su Evanđelje, gdje je otisnut obraz Krista, gdje On Sam govori kakvi trebamo biti da bismo mogli biti s Njim.

Bog voli sve što je lijepo. On je sazdao svijet lijepim. On mu daruje svu ljepotu. Čak je i jesenje lišće, vatreno crveno ili sunčano žuto, lijepo. Zato čovjek, sazdan na sliku Božju, također voli samo ono što je lijepo.

Svi mi volimo kada je čak i neko jednostavno ovozemaljsko djelo urađeno lijepo i skladno. Da kuće budu izgrađene na ravnomjernoj udaljenosti jedne od drugih i da uvečer umilno svijetle prozori. Da ulice budu ukrašene, a da na pločnicima nema nikakve prljavštine.

Obična baka sa sela, koja u svom vrtu sadi cvijeće, trudi se sazdati umilnost, toplinu i ljepotu. Tako i svako djelo s ovoga svijeta, koje činimo časno i odgovorno, u sebi odražava čežnju za harmonijom izgubljenog Raja.

Ali Raj nije samo ljepota i svekolika harmonija, već je prije svega Carstvo Ljubavi. Upravo Ljubav daruje unutrašnju ljepotu i sklad.

Ako u obitelji gradiš ljubav, ako pobijediš sebičnost, a u središte obitelji postaviš odnos s Bogom, to znači da i ovdje na zemlji, u svom malom ugodnom kutku, dostižeš makar odbljesak Raja Nebeskog.

Pomolimo se jedni za druge da svi nađemo svoje mjesto u Raju. Pomolimo se za sve – i za one koji nas vole, i za one koji nas mrze, za one koji su spoznali Boga, i za one koji to još nisu dostigli, za one koji se trude živjeti duhovnim životom, i za one koji se još nisu toga udostojali. Bog Sam zna kako će uvesti čovjeka u Raj.

I gdje je tu radost, ako netko strada? Svatko koga je Bog stvorio treba se spasiti. Čak i ljutim dušmanima poželimo da se udostoje rajskih blaga kroz pripadnost Bogu. Možda će naše srce tada konačno osjetiti što je to Raj.

Autor: Valerij Duhanjin

izvor: pravoslavie.ru (orthodoxhr)

Foto: pixabay.com