“Sva izraelska zajednica po Jahvinoj zapovijedi krene dalje iz pustinje Sina. Utabore se kod Refidima. Tu nije bilo vode da narod pije. Zato narod zapodjene prepirku s Mojsijem. Vikali su: »Daj nam vode da pijemo!« A Mojsije im odgovori: »Zašto se sa mnom prepirete? Zašto kušate Jahvu?« Ali je narod žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?« »Što ću s ovim narodom!« – zazivao je Mojsije Jahvu. »Još malo pa će me kamenovati.« »Istupi pred narod!« – rekne Jahve Mojsiju. »Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Jahvu govoreći: »Je li Jahve među nama ili nije?« Izlazak 17, 3- 7
Na početku korizme govorili smo o Isusovoj kušnji u pustinji. Pustinja je mjesto susreta s Bogom, potpune ovisnosti o Bogu. I kada smo suočeni sami sa sobom i sa svim nedaćama života, to nam postaje blagoslov.
Prije tri godine cijeli se svijet zatekao u pustinji korona virusa. Tada su mnogi shvatili koliko su ovisni o Bogu, koliko je čovjek krhak. No, čovjek kao čovjek, kada određene teške životne situacije, u kojima je vapio Bogu, prođu, vrlo brzo zaboravi na Boga.
Uslijedili su potresi, rat…Vjerujemo u Božje vodstvo, prizivamo Božje vodstvo i onda se nađemo u ovakvim situacijama i pitamo se „je li nas Bog i ovdje doveo? Je li i ova situacija Božje vodstvo?“.
Božji se narod našao u pustinji. Prepustio se Mojsijevu u a time i Božjem vodstvu. Nisu znali što ih čeka na tome putu niti koliko će to trajati. Znali su cilj, ali u cilj je trebalo vjerovati, trebalo ga je dočekati. Trebalo je sačuvati vjeru, ne pokleknuti i ne posustati, ne odustati. Mojsije je imao težak zadatak i često se nalazio između dvije vatre. Narod s jedne strane, Bog s druge. Trebalo je narod voditi, često i umiriti a Boga umilostiviti. Znao se Bog i naljutiti, ali narod Božji je imao sreće da ima Mojsija na čelu koji je molio za svoj narod.
Kada su pred nama neizvjesne situacije, nisu bezizlazne. Postavljaju se pred nas kao kušnja, test vjernosti, ustrajnosti, discipline odnosno oslanjanja na Božje vodstvo.
U događaju koji je pred nama iz Staroga zavjeta, Božji je narod u pustinji ožednio. Potreba za vodom je osnovna, elementarna potreba čovjeka. Bez hrane čovjek može duže izdržati ali bez vode ne. Kada je čovjek u nevolji, ne teži za luksuzom već za osnovnim potrebama. U vrijeme krize mnogi pohrle u trgovine. Jedna od namirnica koja se najviše kupuje je brašno. Zašto? Da bi, ako ne bude ničega drugoga za hranu bilo kruha.
Kada nemamo osnovno, kada se osjećamo ranjivi, kada se bojimo za svoju egzistenciju, čovjeka hvata nervoza, strah, depresija. Tada gunđa, mrmlja i na druge i na samoga Boga. To se dogodilo i Izraelcima u pustinji. Počeli su mrmljati: „Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu, našu stoku?“
Strah za sebe, za svoju djecu, za materijalno… To je strah koji se osjeti oko nas. Prva reakcija, kada smo čuli za događanja u Kini, bila je nevjera a druga ismijavanje. „Neće se to nama dogoditi, daleko je od nas“, mislili smo, i ismijavali se onima koji su počeli s preventivnim mjerama i prije naputaka od mjerodavnih. Vrlo brzo su se nevjera i ismijavanje pretvorili u zabrinutost i strah.
Kada se šuškalo da mi moglo doći do većeg sukoba Rusije i Ukrajine, odbijali smo vjerovati da će se to uistinu dogoditi. Kada se dogodilo, svi smo bili zabrinuti koliko će daleko otići ovaj sukov.
I nema veće nevolje za čovjeka kada zbog prevelike zabrinutosti i straha izgube povjerenje u Boga, njegovo vodstvo i iz vida izgube krajnji cilj.
Svakako da smo pozvani na odgovorno sagledavanje svake životne situacije, ali nezdrava zabrinutost dovodi do nekontroliranih situacija, osjećaja i reakcija. To vidimo iz ovoga primjera. Izraelci su toliko bili u strahu da su htjeli kamenovati Mojsija. Mojsije se zato obraća Bogu, govori mu kakvo je raspoloženje ljudi i moli ga savjet i za pomoć.
Ovo je vrlo važno iskustvo jer su se Izraelci uvjerili da Bog kontrolira svaku situaciju. Neće ih ostaviti žedne. Dapače, zaštitit će ih i od svake bolesti, ako „zdušno budu slušali glas Gospodnji“.
No, nije prošlo dugo i Izraelci su opet mrmljali. Zaboraviše iskustvo iz Mare. Podsjeća me to na zgodu s Isusom i hranjenjem 5000 ljudi s pet kruhova i dvije ribe. Nakon čuda, ljudi traže Isusa da učini čudo pa će ga vjerovati.
Izraelci se pitaju: „Je li Gospod među nama ili nije?“ Drugim riječima „Gdje je Bog sada?“. Mnogo puta sam čuo ovo pitanje od ljudi u nevoljama. I sada će se vjerojatno to mnogi zapitati: „Gdje si Bože, ima li te?“
No, Bog će se opet potvrditi kao moćan Bog. Učinit će čudo, ne da bi Mojsija ili pak sebe predstavio kao nekakvog čudotvorca koji izvodi magijske rituale, već kao čin ljubavi i skrbi za čovjeka. Da, Bog nas ljubi i ako mu doista vjerujemo, on će se pobrinuti za sve naše potrebe.
Ovo je važna lekcija u ovoj školi povjerenja u Boga u kojoj se nalazimo. Vidimo kako je čovjek krhak, kako smo slabi. I u takvoj situaciji trebamo poput Jošafata podići svoj glas prema nebu i reći: “… u nas nema sile prema tome veliku mnoštvu koje dolazi na nas, niti mi znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te.’” (2. Ljetopisa 20,5-12)
Da, molitva. Podignimo svoje glave prema nebu, recimo mu da u nama nema ni sile ni snage… U potpunosti se oslonimo na Boga i on će nam dati svu potrebnu snagu da opstanemo u svakoj životnoj pustinji.
Bog jest među nama. Ako se pitamo poput Izraelaca: „Je li Gospod među nama ili nije“, ne zaboravimo da je On Emanuel, Bog s nama, Bog među nama. On nas ne ostavlja, drži nas u svojoj ruci, u svome naručju. I ako dopusti da se dignu valovi, utišat će ih. Ako dopusti da prođemo kroz oganj, pročistit će nas. Ništa se bez Njegove kontrole ne događa, ali Bog je i dalje tu. Kako kaže Psalmist u psalmu 46, „S nama je Gospodin nad vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev“.
Jedan od ranih kršćanskih pozdrava koji je i dalje prisutan u istočnim crkvama glasi: „Krist je među nama! I jest i bit će.“ On nije Bog koji je samo bio, on nije Bog koji će samo biti. On je Bog koji jest. „Ja sam Bog koji jesam“.
Da. Bog je s nama. I zato imamo pravo da se pouzdamo u njega, zato ne moramo biti u panici, koliko god da smo kao ljudi zabrinuti, zato možemo znati da će se On pobrinuti za sve naše potrebe, možemo znati da će nas dovesti sigurno do cilja i da će se kroz ovu situaciju, ako mu ostanemo vjerni i pouzdamo se u potpunosti u Njega, proslaviti.
Istim onim štapom kojim je udario gorku vodu u Mari, Mojsije je, po nalogu Božjem udario pećinu iz koje je potekla voda. Zapravo radilo se o stijeni koja je bila dio pećine. Bog intervenira, dokazuje se kao silan i brižan Bog u njihovoj sumnji. Neće ih ostaviti žedne, neće pomrijeti. Bit će živi i djela Gospodnja kazivati.
Augustin se molio: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.” Da, odgovor za svaki strah, svaki nemir, svaku neizvjesnost, nesigurnost u svakom a posebno u ovome trenutku je Isus. On može i hoće smiriti naše nemirno srce. Napijmo se s njegovog izvora vode žive. Pozovimo druge na taj sveti izvor. Krist je rješenje, samo On.
Narod Božji nije bio sam u pustinji. Sam ga je Gospod vodio. I sve vrijeme ga učio da se ne moraju bojati dok imaju Njega na svojoj strani.
To je znao i Psalmist kada je slavio Boga u 27 Psalmu:
„Gospod mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim. Gospod je štit života moga, pred kime da strepim?“
Ili u 46 Psalmu:
„Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, nebojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more.“
Upravo je psalam 46 Luther prepjevao u vrijeme epidemije kuge u Wittenbergu. Njegov prepijev 46 psalma postat će himna reformacije.
Da, ne bojmo se narode Božji. U njegovim smo rukama. Budimo vjerni. Naš Bog je Gospodar cijeloga univerzuma, svega stvorenoga… On nije samo naš Bog, on je i naš Otac. A dobar otac i kad nas disciplinira, on nas i voli. I sve će učiniti za naše dobro.