I.i.1.   Sva mudrost koju posjedujemo, koju smatramo istinskom i postojanom mudrošću, sastoji se u načelu iz dva dijela; spoznaje Boga i spoznaje samoga sebe. lako su ta dva dijela po mnogo čemu povezana, teško je otkriti koji od njih prethodi, a koji je posljedica. Jer najprije, nijedan čovjek ne može promotriti samoga sebe, a da svoje misli odmah ne usmjeri prema Bogu u kojemu „Živi i kreće se” (Dj 17,2). Evidentno je da moćni darovi koje posjedujemo ne proizlaze od nas samih i da naše biće opstoji samo u Bogu.

Ti blagoslovi, koji su nam dati poput rose s neba, potoci su koji će nas dovesti do izvora. Naša bijeda omogućuje jasnije očitovanje dobra koje prebiva u Bogu. Osobito ta nesretna propast, u koju smo upali zbog bunta prvoga čovjeka, prisiljava nas da podignemo pogled k nebu, ne samo da kao izgladnjeli tražimo zadovoljenje svojih potreba, nego da se, potaknuti strahom, naučimo poniznosti. Budući da je čovjek prepušten svijetu bijede, i budući da mu je uskraćeno božansko dostojanstvo, taj izraz melankolije razotkriva nevjerojatnu izopačenost: Svatko stoga mora imati svijest o vlastitoj nesreći u tolikoj mjeri, kako bi stigao do nekakve spoznaje Boga. Na taj nas način osjećaj vlastitog neznanja, taštine, manjkavosti dovodi do priznanja da samo u Bogu možemo pronaći istinitu mudrost, pravu snagu, istinsku dobrotu i neokaljanu pravičnost.

Tako zbog vlastitih zala  bivamo potaknuti na razmišljanje o Božjem savršenstvu. Ne možemo ni težiti k njemu sve dok ne postanemo nezadovoljni sobom. Ali, tko ne bi želio počinuti zadovoljan sobom?  Nije li svaki čovjek doista obuzet samodopadnošću dokle god nije upoznat sa vlastitom  situacijom, ili nije li zadovoljan vlastitim sposobnostima, dok ne  zna ili zaboravlja svoju bijedu? Zbog svega toga poznavanje samoga sebe nije samo poticaj da tražimo Boga, nego je isto tako i bitna pomoć kako bismo ga pronašli.

1.i.2.   S druge strane, nedvojbeno je da nijedan čovjek ne može odista poznavati sebe, ako najprije nije razmišljao o božanskom  karakteru, pa se tek potom spustio na razmišljanje o sebi. Urođeni ponos svih nas je takav, da sebe smatramo pravičnima, nedužnima, mudrima i svetima, dok nepobitnim dokazima ne budemo uvjereni u svoju nepravednost, podlost, lakoumnost i nemoralnost. No, nikada ne bivamo osvjedočeni, dok nam je pažnja usmjerena na nas same, ne obazirući se na Boga, koji je jedino važeće mjerilo prema kojemu bi se naš sud trebao formirati. Ali, zbog urođene sklonosti k licemjerju, zadovoljava nas svaka kvazi-pravičnost, umjesto stvarnosti; a budući da je sve u nama i oko nas prekomjerno iskvareno, oduševljavamo se, dok su naša razmišljanja određena granicama ljudske zloće, onime što je     najmanje iskvareno, kao da je izvanredno čisto. Tako oko, naviknuto da vidi samo crno, odjednom čisto bijelim smatra ono što je ustvari bjelkasto, ili čak smeđe. Uistinu, osjetila našega tijela mogu nam pomoći da otkrijemo kako strašno griješimo u procjeni snage naše duše. Ako u podne gledamo u tlo ili nešto što nas okružuje, zaključit ćemo da vidimo oštro i jasno, ali ako  podignemo pogled k suncu i uporno u gledamo u njega, sve što smo vidjeli postaje mutno i ništavno pred blještavim svjetlom sunca, i u pitanju zemaljske stvari, postaje puko sljepilo kada je usmjeren ka suncu.  To se isto događa kada razmatramo svoje duhovne napore. Sve dok su naši pogledi vezani za zemaljsko, zadovoljni vlastitom pravičnošću, mudrošću i snagom, laskamo si ponosno, misleći kako smo samo malo manji od polubogova. No, dignemo li jednom svoje misli prema Bogu i uzmemo u obzir njegovu bit, savršenu pravednost, mudrost i snagu, prema kojoj bismo se i mi trebali suobličiti — ono što nas je u nama samima pod lažnom pretpostavkom pravednosti ranije oduševljavalo, uskoro će nam postati odvratno poput najveće pokvarenosti. Ono što nas je čudno prevarilo nazivajući se mudrošću prezirat ćemo poput najveće gluposti, a ono što je izgledalo poput snage, dokazat će se kao najbjednija nemoć. Dakle, ono što nam se čini najvećim savršenstvom, nevjerojatno je daleko od božanske čistoće. (…) Premda su spoznaja Boga i poznavanje samoga sebe međusobno povezani, točan redoslijed proučavanja zahtijeva da najprije razmotrimo ovo prvo, pa ćemo kasnije razrađivati ostalo (…)

Jean Calvin, Institucije kršćanske religije (Prvo poglavlja: Spoznaja Boga)