Jedan čovjek koji je patio od depresije, rekao nam je: “Za mene je to isto tako bolno kao da imam tjelesnu bolest.” Ja bih pošla dalje i rekla da je depresija gora od fizičke bolesti. Netko koga jako boli može biti vedar i optimističan, ali depresivna osoba ni u čemu ne nalazi veselja, čak i ako je dobrog zdravlja i nema objektivnih razloga da bude nesretna.
Depresija može biti fizički izazvana hipoglikemijom, hormonalnom neuravnoteženošću ili nedovoljnom ishranom. Može također imati duhovni razlog. Ljudi koji su sudjelovali u okultnim praksama mogu biti deprimirani jer su se otvorili pogrešnim duhovima.
Ako ne poznajemo ni jedan od ovih razloga, možemo zaključiti da depresija dolazi od povreda u duši. Neka osoba može biti u dubokoj depresiji zbog događaja iz prošlosti kojih se ona ne sjeća dok ih Duh Sveti ne dovede na površinu. To može biti i nešto vrlo očito kao gubitak posla ili smrt prijatelja.
Isusovo pitanje: “Koliko ima vremena da se ovo događa?” (Marko 9,21), dobar je početak, bilo da se uzrok depresije zna ili ne. Duh Sveti “će nas svega sjetiti” (Vidi Ivan 14,26), ako ga pratimo dok nas on vodi.
Sjećate li se kako su se Kleofa i njegov prijatelj vraćali kući u Emaus nakon Uskrsnuća? (Vidi Luka 24, 13- 35). Ta su dva učenika bila u depresiji. Sve su ostavili – posao, obitelj, prijatelje – da bi pošli za Isusom vjerujući mu da je Mesija i vjerujući da će on svoje kraljevstvo odmah uspostaviti. Njihov je svijet sada bio srušen, a oni su bili bjegunci. Što li će im se dogoditi kad se vrate u selo svojim obiteljima?
Čovjek kojeg su toliko voljeli, onaj za koga su bili sigurni da je Mesija, umro je poput običnog lopova na “viješalima”.
Kad su sreli Isusa, nisu ga prepoznali. Kako se Isus ponašao? Nije došao pocupkujući o rekao “Dakle, jutro je krasno! Nema razloga da čovjek bude tako nesretan! Naposljetku, mladi ste i zdravi!”
Ne, on se tiho pridružio njihovu koraku. I, iako ga nisu prepoznali, hodao je, s njima se prijateljski izjednačujući. Čekao je da vidi u kakvom su raspoloženju. Isus zna da ljudi u depresiji imaju potrebu da govore o svojim osjećajima, pa ih je upitao zašto su tužni. (Grčka riječ ovdje znači “zlovoljan, tmuran”) Naravno da je znao odgovore, ali su se oni morali izraziti sami.
Pavao kaže: Radujte se s onima koji se raduju! Plačite s onima koji plaču!” (Rimljanima 12,15). Sjećate se kako je na Lazarovom grobu Isus s drugima dijelio tugu, iako je znao da će dovesti svog prijatelja natrag u život (Ivan 11, 35).
Kad su učenici rekli svoje, Isus ih je stao podsjećati na sve ono što Sveto pismo kazuje o Mesiji, a tu ulazi i činjenica da će ga mučiti i ubiti, prije nego što uspostavi svoje kraljevstvo. Njihovi su se duhovi uzbudili: “Zar nije srce gorjelo u nama…? (Luka 24,32).
Prepoznaše ga kad je lomio kruh (Luka 24, 30-31 parafraza) a tada nestade.” Jesu li te iste večeri pohrlili u Jeruzalem da kažu drugima? Naravno da jesu. Kad se Isus otkrije, depresije više nema!
Kao i njihov odnos s Petrom, Isusov odnos prema ovim učenicima dobro oslikava kako se prema nama može odnositi. Isus nas pita kroz ljude koji s nama mole: ” Znaš li zašto si deprimiran? Kad si pri put osjetio to stanje? kakve su bile prilike kad je počela depresija?” Mi Isusu kažemo kako se točno osjećamo. Pred njim se ne moramo pretvarati da nemamo problema. Tada poslušamo njegov glas i dobit ćemo razumijevanje i ozdravljenje. Naša srca također gore dok nam on govori neposredno, ili kroz Sveto pismo. Kad Isus s nama hoda i govori, depresija odlazi i vraća se veselje.
Autor: Rita Bennett
Iz knjige: Kako se osloboditi, Zagreb-Osijek: Izvori, 1987., str. 142-144