Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. (Lk 24, 13-35).

Taj, uskrsni dan bio je ispunjen različitim događajima. Strah, zbunjenost, radost, nemir, mir, sumnja, prepoznavanje Krista… Osjećaji su se smjenjivali kod Kristovih učenika i sljedbenika.

Današnje evanđelje nam govori o dvojici Kristovih učenika koji su toga istoga dana (dana Kristovog uskrsnuća) išli prema mjestu zvanom Emaus koje je bilo udaljeno od Jeruzalema 60 stadija. Razočarani napuštaju Jeruzalem. Sve čemu su se nadali, nije se ostvarilo. Jedan stadij je imao 185 metara, što znači da je ukupna razdaljina od Jeruzalema do Emausa bila 11.100 metara, dakle nešto malo više od 11 km. Bila je to dakle dovoljna razdaljina za hod ispunjen druženjem i razgovorom.

Luka nam donosi ime samo jednog od ovih dvojice učenika – Kleofa (koji se ovdje prvi put spominje), no zasigurno su poznavali Isusa, slušali njegove propovijedi, vidjeli njegova djela, svjedočili njegovim čudima i sl. Naravno, neizostavna tema među njima je bila Krist. Što se zapravo s njim dogodilo? Što su to žene vidjele? Jesu li njihova nadanja bila uzaludna? Evanđelist Luka nam kaže da su razgovarali i pretresali o aktualnim zbivanjima. Bilo je to vrijeme, kada su ljudi međusobno razgovarali. I mi stariji se sjećamo vremena kada je bilo više razgovora među ljudima. Da su nekim slučajem ova dvojica učenika hodala prema Emausu u današnje vrijeme, kako bi to izgledalo? Svatko bi surfao po svome mobitelu da pročita najnovije vijesti o Kristu. Pisalo bi se po društvenim mrežama, kačile fotografije praznog groba, zbunjenih žena…

Ova dva učenika na određeni način simboliziraju hod svakog kršćanina u vjeri. Nekada se oduševimo Kristom. Dolaze i sumnje, pitanja, razočarenja… Možda se često nađemo na “putu za Emaus”. Kada se udaljavamo od prisutnosti Božje, razočarani, ožalošćeni, bez nade na putu u neki svoj svijet. I kada mislimo da je Krist daleko od nas, da nas je napustio, on nam prilazi i želi imati zajedništvo s nama. Upravo se to dogodilo ovoj dvojici učenika. Dok oni pričaju o Isusu, Isus im prilazi i uspostavlja komunikaciju s njima. No, oni koji su dakle njegovi učenici i trebali bi ga poznavati, ne prepoznaju ga. Upravo se to događa mnogim kršćanima. Ne prepoznaju Krista među sobom, u svome životu, u njegovim djelima u njihovom životu. Puno priče o Kristu, bez prepoznavanja Krista u našoj sredini veliki je poraz za svakog Kristovog sljedbenika.

Isus je, prije nego što je započeo razgovor s ovom dvojicom, jedno vrijeme hodao s njima. Udubljeni u svoje razgovore, kao da nisu niti primijetili da im se “stranac” približio. U jednom trenutku ih je upitao o čemu razgovaraju. Oni zastadoše ožalošćeni. zapravo, mogli bi smo reći da su bili u depresiji odnosno tjeskobi. Njihove nade su pale u vodu, a zabrinuti su i za vlastitu sigurnost.

No, zbunjuje ih Isusovo pitanje. Kleofa će ga na to začuđeno upitati, zar je on doista jedini stranac u Jeruzalemu koji nije čuo za događaje o Kristu? Pa svi bruje o tome. A Isus postavlja pitanje: ” Što to?”. On želi da čuje što oni doista vjeruju o njemu. Jer upravo je ispravno razumijevanje Krista, biblijska (u ovome slučaju, starozavjetna vjera u dolazećeg Mesiju) ključna za ispravno razumijevanje svih događaja o kojima ova dvojica pretresaju. Ispravna vjera u Krista i nama je nužna za razumijevanje naših okolnosti, događaja u svijetu i sl. Ispravne odgovore na mnoge naše nedoumice, strahove, nemire, sumnje… možemo dobiti kada doista vjerujemo u biblijskog Krista. zato Isus pita jednom prilikom svoje učenike: ” A vi, što vi kažete tko sam ja?”.

Ova dvojica učenika, svojim odgovorom zapravo potvrđuju da nisu do kraja shvatili tko je Isus. On je “prorok – silan na djelu i na riječi”, ali ipak se dao razapeti, umjesto da je porazio Rimljane i donio slobodu Izraelu. Oni žele Isusa po svojoj mjeri a ne Isusa Pisma. Upravo to danas čine mnogi koji žele da se Isus prilagodi njihovim vjerovanjima o njemu, radije nego da oni prihvate objavljenog Krista.

Isus učenicima predstavlja sebe u svjetlu Pisma. On im tumači Starozavjetna proročanstva o sebi, kritizirajući njihovu nevjeru. Krist kao da nema razumijevanja za svoje učenike, koji ne poniru u Riječ i ne razumiju Riječ. Isus ih naziva bezumnicima (izvornik bi se mogao prevesti i “glupi ljudi”). Svako udaljavanje od Riječi i nevjera u Krista objavljenog u Pismu jest bezumlje, glupost. Danas smo suočeni s mnogim liberalnim tumačenjima Pisma u kojima se Krist “demitologizira”, svodi na ljudska razumijevanja u kontekstu vremena i svjetonazora koji je u trendu. No, svaki pogled na Krista koji nije sukladan Pismu vremenom će nas razočarati jer takav “Krist” neće ispuniti naša očekivanja.

Kada su se približili Emausu, ova dvojica su željela da “stranac” ostane s njima. Još nisu shvatili tko je on doista, ali su shvatili da im je potrebna njegova prisutnost. Krist, ostaje s njima i nastavlja svoju propovijed (tumačenje Pisma) lomljenjem kruha (euharistijom). Iako je bilo uobičajeno da domaćin prilikom objeda lomi kruh (jer su najvjerojatnije svratili u dom jednog od ove dvojice, ili, ukoliko su, kako neki tumači smatraju i bila braća po tijelu, u njihov zajednički dom) i izgovara molitvu zahvaljivanja (euharistiju), ovdje umjesto domaćina to čini Krist. Tako je prvi Uskrs bio obilježen i prvom nedjeljnom euharistijom, kako s ovom dvojicom učenika, tako i sa ostalim učenicima kada im se ukazao, došavši među njih. Netko će reći kako je ovdje pretjerano vidjeti euharistijsku gozbu s obzirom da je ista prekinuta i nedovršena, no upravo u tome čini nedovršenosti prepoznajemo misterij euharistije. Ona ne završava već se trajno nastavlja u Kristovoj crkvi sve dok on ne dođe.

Upravo dok je lomio kruh, učenici ga prepoznaše. Shvatili su da im je i srce gorjelo dok im je “otkrivao Pisma”. Tako se Isus tog nedjeljnog, uskrsnog dana, otkriva po Riječi i lomljenju kruha. Krist želi da ga i danas prepoznamo dok se naviješta Riječ i dok smo zajedno oko euharistijskog stola. Naše zajedništvo treba biti susret s raspetim i Uskrslim Kristom koji dolazi među nas i koji želi da spoznamo tko je on doista.

Nakon što su se uvjerili da je Krist uskrsnuo, da je živ, odmah su se vratili u Jeruzalem. Susret s Kristom vraća nas Bogu, vraća nas u Jeruzalem, u prisutnost Božju. Ne možemo više ostati na svojim putovima, nastaviti svoje udaljavanje od Boga. Hitamo, poput izgubljenog sina, natrag u očevo naručje.

O tako radosnoj vijesti ne može se šutjeti. Ona se mora podijeliti s ostalim učenicima. Našli su Jedanaestoricu i ostale učenike, no prije nego su podijelili svoje svjedočanstvo o Kristu, čuli su od od njih da je Krist doista uskrsnuo i da se ukazao Šimunu, odnosno Petru. Tada su i oni upoznali učenike o svome iskustvu. Doista je predivno i ohrabrujuće kada vjerni međusobno dijele svoja svjedočanstva o Kristu.

Krist je živ! Očituje nam se po svojoj riječi, svojim djelima, u zajedničkom bogoslužju. Prepoznajmo ga, svjedočimo ga. Vjerujmo u Krista i Kristu Pisma. Vjerujmo u Krista uskrsloga! Amen!

Autor: Biskup Jasmin Milić

Molitva dana:

Bože, tvoj blagoslovljeni Sin otkrio se svojim učenicima u lomljenju kruha; otvori, molimo te, oči naše vjere, da ga možemo prepoznati u njegovom cjelokupnom spasiteljskom djelu, po istom Sinu tvome, Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji s tobom živi i kraljuje, u jedinstvu Duha Svetoga, jedan Bog, sada i dovijeka. Amen.