Nakon toga bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzalem.  U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika – slijepih, hromih, uzetih.
Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: »Želiš li ozdraviti?« Odgovori mu bolesnik: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!«  Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda… Ivan 5, 1-9

Tako glasi evanđeoska priča o uzetom. I mnogi, čuvši tu priču, kažu sami sebi: evo, opet, nekog nevjerojatnog čuda koje ne može imati i nema nikakve veze s našom svakodnevicom, interesima, potrebama i zahtjevima. No, poslušajmo i udubimo se u ono što Evanđelje govori i shvatit ćemo da se suvremeni čovjek u pravilu vara o dječjoj jednostavnosti Evanđelja i kratkoći evanđeoskih priča. Suvremenom se čovjeku čini da istina o njemu samom i o njegovom životu mora biti složena i opsežna, jer je i on sam složen. No, vječna je snaga Evanđelja upravo u tome što ono sve svodi na najvažnije, na ono što je prvo – na dobro i zlo, tamu i svjetlo, čovjeka i Boga, život i smrt. Ako se, pak, usredotočimo i udubimo u Evanđelje, ne samo svojim umom, nego i cijelim svojim bićem, shvatit ćemo da je u Evanđelju – uostalom – uvijek riječ o onom najvažnijem. Jer svaka složenost života uvijek se temelji na jednostavnosti vječnih pitanja: dobro i zlo, život i smrt, Bog i čovjek.

Što je vječno i neprolazno u priči o oduzetom? U središtu ove priče su riječi koje je slab, bolestan čovjek uputio Kristu: “Nemam čovjeka.” To je uistinu vapaj onoga koji je na vlastitoj koži osjetio strašnu snagu ljudskog egoizma. Svaki za sebe. Svatko brine samo za sebe. A svi ljudi nisu ništa drugo nego mnoštvo slijepih, bolesnih, suhih i zauzetih, i svi oni čekaju “uzburkanje vode”, svi očekuju pomoć, sućut, ozdravljenje, utjehu. Ali… svatko od njih očekuje pomoć samo za sebe. A kad se voda uzburka, svaki gura naprijed, potpuno zaboravljajući na druge.

U evanđeoskoj perspektivi ovo lječilište je slika svijeta, slika ljudskog društva, simbol same strukture ljudske svijesti. Naravno, u svijetu je uvijek moguće naći mnogo primjera prevladavanja egoizma, mnogo primjera dobrote i požrtvovnosti. Ali čak i kad – izvana gledano – čovjek prevlada svoj egoizam, iznutra ostaje zarobljenik “sebe” i “svojega”. Ako ne sebe, onda svoju obitelj i svoje bližnje: jer košulja je bliže tijelu nego kaput. Ako nije obitelj, onda je svoj narod. Ako nije svoj narod, onda je svoja klasa, odnosno vlastita stranka.

Uvijek, “svoje”, uvijek “svoje”! A to “svoje” uvijek je suprotstavljeno “tuđem” koje se, logično, uvijek shvaća kao nepoželjno i neprijateljsko. Kažu da je svijet tako ustrojen i da se jednostavno ništa ne može promijeniti. Je li moguće, odgovaramo, da je to zadnja, objektivna i znanstvena istina o čovjeku i čovječanstvu? Je li moguće da na kraju sve na svijetu počiva na individualnom ili kolektivnom egoizmu, da sve živi od egoizma? Kapitalizam je, kažu, zlo jer je egoizam. I zato ga treba srušiti u ime komunizma. Ali komunizam ne radi ništa drugo osim što propagira “svoje”: svoju ideologiju, svoj pogled na svijet, svoju klasu, svoju partiju, dakle – svoje i sebe protiv svih koji se s drugima ne slažu… Čini se da postoji izlaz iz tog “začaranog kruga egoizma”. I ljudi su se – a da to sami nisu primijetili – navikli živjeti u svijetu potpuno zatrovanom egoizmom. Krv, mržnja, strah i – u najboljem slučaju – ravnodušnost. Navika takvog života nas postupno svladava i s vremenom užas egoizma prestajemo osjećati kao užas… Dvadesetih godina ovog (prošlog, prim. prevod.) stoljeća mladić, gotovo dječak, počinio je samoubojstvo i iza sebe ostavio oproštajnu poruku u kojoj je pisalo: “Ne želim živjeti u svijetu u kojem svatko svakoga vara…”. Taj mladić se, nažalost, ugušio u egoizmu svijeta, nije izdržao.

O tome govori evanđeoska priča o uzetom. A svi ti bolesni, suhi ljudi – svi su oni bolesni prije svega od neizlječivog egoizma koji ih tjera na vapaj: “Nemam čovjeka!”. Nema čovjeka! A to znači da čovjek počinje tamo gdje je egoizam pobijeđen. To znači da je čovjek, prije svega, lice okrenuto drugom čovjeku i oči koje gledaju u oči drugog čovjeka sa suosjećanjem i ljubavlju. To znači da je čovjek ljubav prema drugome, suosjećanje prema drugome, pomoć drugom čovjeku.

Evanđelje dalje kaže: taj novi i pravi čovjek objavio nam se u Kristu i došao k nama u Kristu. Krist dolazi usamljenom i napaćenom čovjeku ne kao tuđem, nego kao vlastitom, dolazi prihvatiti čovjekovu patnju kao svoju patnju, prihvatiti čovjekov život kao svoj život, pomoći čovjeku i ozdraviti ga. “Želiš li biti zdrav?”. Nije stvar u tome da netko želi nekome nešto nametnuti, nekoga u nešto uvjeriti ili nekoga sebi podrediti. To je stvar istinske ljubavi i, prema tome, istinskog suosjećanja. Nažalost, “religioznost” može postati i egoizam, može postati zaljubljenost u sebe i svoje. No, važno je shvatiti da takva religioznost – ma koliko se predstavljala kao nekakvo kršćanstvo – nije kršćanstvo… Jer pravo kršćanstvo blista u proboju kroz strašne bedeme egoizma, u „proboju do ljubavi “ koju je – po riječima apostola Pavla – “Bog izlio u srca naša”. I to je Njegova nova i vječna zapovijed. O tome govori evanđelje, naša kršćanska vjera…

Autor: Aleksandar Šmeman

Izvor: ipostas.com