Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« Mt 9,9-13

Sva Evanđelja govore nam kako je Isus na svome putu kojim je išao naviještati Riječ Božju često susretao ljude koji su bili u potrebi, koji su bili izgubljeni, koji su bili na marginama društva i koji su bili odbačeni od većine članova društvene zajednice. Na jednom takvom putu, vjerojatno negdje u predgrađu Kafarnauma, na razmeđi između vlasti zemaljskih vladara gdje se naplaćivala carina za protok robe, Isus prolazi kraj carinarnice i ugleda carinika Mateja kako obavlja svoj svakodnevni posao.

Čovjek, kada promatra drugog čovjeka u pravilu uvijek prvo vidi njegovu vanjštinu, njegov izgled, njegov položaj i ugled u društvu, njegov društveni utjecaj i možda neku priliku da se i sam time okoristi. Međutim, Isus ne gleda na čovjeka na taj način. Kada bi Isus tako promatrao ljude carinik Matej nikada ne bi bio primijećen s njegove strane. Isus promatra carinika Mateja na način da vidi što on nosi u sebi, u svom srcu i ima li u tom srcu mjesta za Boga. Isus u Mateju vidi otvoreno srce koje traga za Bogom i zato Matej na Isusov poziv: „Pođi za mnom!“ odmah ustaje i polazi za njim. Vrlo jednostavnim riječima Isus poziva Mateja da ga slijedi i bez puno nepotrebnog uvjeravanja. Kako bi čovjek današnjeg vremena reagirao na ovakav poziv? Koliko ljudi danas govori da su vjernici, ali u svom životu u stvari ne slijede Isusa jer ne žive po evanđeoskim vrednotama, ne žive po Isusovim uputama za život, ne žive po Isusovom primjeru. Današnji čovjek gleda na onoga koji ga poziva da slijedi Isusa na način da traži njegove mane i grijehe, a ne gleda koju poruku je dobio od njega. Kada neki propovjednik, svećenik, biskup naviješta Riječ Božju i ukazuje ljudima na Boga, slušatelji prvo gledaju na to kakav je on čovjek, kako on živi svoj život, da li on čini grijehe i kakve grijehe čini, a ne slušaju Riječ Božju i ne čuju Isusov poziv: „Pođi za mnom!“

Kada bismo gledali Mateja našim očima, bismo li ikada rekli da je on prikladan za službu u Crkvi, da je on osoba koja treba biti apostol, koja treba biti biskup Crkve? Matej je bio osoba prezrena u društvu jer je zbog svoje službe carinika bio neprijatelj narodu. Isus u ovom slučaju prelazi sve granice koje čovjek tadašnjeg vremena može naslutiti – on ne pruža tom cariniku i neprijatelju naroda samo ruku podrške i riječi utjehe već ga poziva u službu Božju, poziva ga da ga slijedi zajedno s njegovim apostolima. Ovdje Isus jasno pokazuje da nije došao zbog društvene elite ili površno pobožnih, tradicionalnih vjernika, obdržavatelja religijskih čina i događaja, već zbog istinskih grešnika, potlačenih i prezrenih iz bilo kojih razloga.

Nastavak evanđeoskog teksta vodi nas s Isusom za stol u Matejevoj kući gdje on objeduje zajedno sa svojim učenicima, ali za stol za kojim sjede mnogi carinici i grešnici. Matej je očito pozvao u svoj dom sve one koje je on poznavao, koji su bili njegovi prijatelji i kolege s posla, koji ga nisu prezirali jer su bili u istoj životnoj situaciji i jer je s njima želio podijeliti ovaj radosni trenutak s Isusom. Matej je u stvari predstavnik skupine nepoželjnih članova društva koji su također zainteresirani da čuju Riječ Božju i zato su okupljeni oko stola zajedno s Isusom. Ovo je slika i naših okupljanja oko Stola Gospodnjeg oko kojeg se okupljamo svi zajedno kako bismo zajedno blagovali kruh i vino, Tijelo i Krv Kristovu u Euharistiji. I u današnjem svijetu ima jako puno nepoželjnih u društvu, ali nažalost mnogi oni koji sebe nazivaju pravim i velikim vjernicima proglašuju „nepoželjnima“ sve one koji ne čine isto što i oni, koji ne idu u istu crkvu, koji ne štuju Boga na isti način, koji se ne klanjaju raznim svecima i idolima (pa bili oni i vjerske prirode), koji ne čine iste rituale, koji sebe nazivaju pravednima i pravovjernima, a ne vide svoj grijeh zbog svoje oholosti.

Isus ovdje jasno pokazuje da je služba Crkve za one koji priznaju da su grešnici i da trebaju Boga. Isus je ustanovio svoju Crkvu da liječi duhovno bolesne, ali i da pomogne onima koji smatraju da su pravedni i pravovjerni i da ih dovede na pravi Isusov put. Farizeji, kao „vjerni“ Isusovi pratitelji i ljudi koji su sebe smatrali pravovjernima stalno su bili pripravni kako bi Isusu postavili nezgodna pitanja, pa tako i ovdje provociraju Isusa pitanjem koje postavljaju Isusovim učenicima: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?“ To je bilo nezamislivo, skandalozno i odvratno u očima pravovjernog Židova, jesti s grešnikom, u nečistoj kući, Židov farizej, koji sebe smatra pravednim i bezgrešnim. Od Isusa se očekivalo da te ljude odbaci, da s njima nikada ne komunicira, a kamoli da jede zajedno s njima. Koliko puta u životu smo i mi bili u situaciji da nekog drugog, koji ne razmišlja kao ja, koji nema iste stavove i vrijednosti kao ja, koji ima drugačija životna, svjetonazorska i vjerska uvjerenja od mene, koji gleda svijet drugačijim očima, jednostavno odbacujemo od sebe, od društva? Koliko puta smo i mi bili kao farizeji? Štoviše danas smo spremni i ljude različite od nas, pa čak i one koje smo nekad smatrali prijateljima, javno prozivati i osuđivati, osobito putem društvenih mreža i internetskih medija. Možda to ponekad činimo i s najboljom namjerom, možda pokušavamo ukazati na neka biblijska učenja, ali zaboravljamo da se radi o drugoj osobi stvorenoj na sliku Božju. Tu osobu Bog gleda drugačije od nas i uvijek, prije nego što nekog napadnemo, razmislimo kako bi Isus gledao na tu osobu i kako bi on reagirao u toj situaciji.

Kada to činimo, stavimo pred sebe lik i djelo Mateja carinika. Da li bi on po našim kriterijima bio dobar vjernik i navjestitelj Riječi Božje ili bismo o njemu napisali puno negativnih riječi i uvreda na društvenim mrežama?

Smatramo li mi sebe grešnicima i dolazimo li pred Boga baš kao onaj carinik koji sjedi u kutu hrama i bijući se u prsa moli: „Bože milostiv budi meni grješniku!“ (Lk 18,13) ili sebe smatramo pravovjernim i pravednim te oholo molimo kao farizej: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.“ (Lk 18,11)

Isus jasno povlači analogiju s čovjekovom potrebom za liječnikom – samo bolesni trebaju liječnika, a zdravi ne. Tako i duhovno bolesni, odnosno grešni, trebaju Isusa, a oni koji su „pravedni“ ne trebaju Isusa jer od svoje oholosti ne vide da su i oni grešni ljudi i da bez Boga ne mogu živjeti.

Isus na kraju ovog odgovora upućuje farizeje, koji su se smatrali poznavateljima Svetog pisma da malo bolje prouče riječi koje Bog govori: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“ Psalmist u Ps 51,19 kazuje riječi: „Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.“ To Bog želi od nas, raskajano i ponizno srce. Kada naše srce bude takvo, onda će i naš život svjedočiti o našoj vjeri u Boga, jer ćemo iskrena i ponizna srca činiti djela milosrđa. Činiti takva djela ne treba da nas drugi vide, da se njima hvalisamo, veći ih trebamo činiti jer ljubimo Boga i čovjeka.

Nažalost ako pogledamo svoj život i život društva u kojem živimo, koliko puta primijetimo kako ljudi imaju potrebu hvalisati se s onim što smo dobro učinili drugima, moramo sve objavljivati na društvenim mrežama, jer ako tamo nije objavljeno kao da se nije ni dogodilo. A što nas uči Riječ Božja o tome: „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada, dakle, dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!“ (Mt 6, 1-4).

Isus nas uči kako trebamo gledati drugog čovjeka, pa bio on u našim očima prezren i smatrali ga mi neprijateljem ili nepoželjnim u našem životu.

Isus nas uči da trebamo biti s Isusom za stolom i objedovati s njime, ali i da za tim stolom trebaju biti i oni koji trebaju pomoć da dođu do Isusa; (koliko puta smo čuli izjave: ja ne idem u crkvu jer su u prvom redu ovi i oni – drugim riječima tamo su grešnici i carinici – ja tamo ne pripadam jer sam ja pravednik i nisam grešnik).

Isus nas uči da činimo milosrđe, a da je vrijedna samo ona žrtva koja ima raskajano i ponizno srce.

Isus nas uči da smo svi grešnici i da je on zbog nas došao. Sve drugo izvan ovog je licemjerno i oholo. Ovaj Isusov poziv Mateju uvijek trebamo gledati kao poziv upućen nama jer se u mnogočemu možemo poistovjetiti s carinikom Matejom.

Smatrati sebe pravednikom teški je grijeh i svaki onaj koji sebe smatra takvim mora moliti Boga da ga oslobodi tog tereta grijeha oholosti, jer nitko na ovom svijetu nije pravedan doli sam Gospodin. Jedino molitvom i poniznošću možemo čuti glas Božji i jedino tako možemo otvoriti svoje srce prema Bogu.

Isus nas poziva da uvijek i u svakoj situaciji promatramo drugog čovjeka onako kako bi to Isus činio, da ga promatramo kao Božje stvorenje i da u njemu gledamo ono Božje. Zato svaki puta kada dođemo u napast i potrebu reći nešto o drugom, napisati nešto, komentirati nešto, uvijek imajmo pred sobom sliku Isusa i Mateja. Uvijek se pitajmo: Kako bi Isus postupio u ovoj situaciji? Tako postupajmo i mi. To je Božji put i Božja volja, sve drugo nije. Nije to jednostavan i lagan put prema drugim ljudima, ali to je Isusov i Božji put i kada tako postupamo svakim danom smo sličniji Isusu, a to je ono čemu mi vjernici težimo.

Autor: Saša Maligec