U one dane: Izraelci dođu u Sinajsku pustinju i utabore se u pustinji. Postave Izraelci tabor tu pred brdom, a Mojsije se popne k Bogu. Gospodin ga zovne s brda pa mu rekne: »Ovo reci domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: ’Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali savez moj, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’ Izl 19,2-6a

Na putu ka obećanoj zemlji, Bog se na snažan način objavljuje Izraelskom narodu. Ta predivna iskustva Boga koji oslobađa, vodi, hrani, štiti svoj narod i danas su nam inspiracija koja nas ohrabruje da se možemo pouzdati u Boga u svim okolnostima, da se možemo prepustiti njegovom vodstvu i da možemo znati da će nas on dovesti do cilja.

No, Božji narod je nerijetko zaboravljao što je Bog sve za njega činio, pokazao se neposlušnim, nezahvalnim pa i buntovnim protiv Boga. To se nažalost događalo ne samo u ono vrijeme, već kroz cijelu povijest Božjega naroda, kako starozavjetnog, tako i novozavjetne Crkve. Upravo zato nas Bog iznova podsjeća što je za nas učinio i poziva nas da mu se vratimo.

Mojsije je na brdu ili kako kaže Riječ, popeo se k Bogu. Radi se o Sinaju gdje će Bog objaviti Mojsiju Deset zapovijedi. Kada se kaže da se Mojsije “popne k Bogu”, to jednostavno znači da se Mojsije uzdigao u molitvi prema Njemu. Brdo, kao uzvisina je mjesto gdje se čovjek osjeća bliže nebu, gdje može u osami biti s Njim, udaljen od uobičajene svakodnevice. Molitva, odnosno naš susret s Bogom treba biti naše uzdizanje u visine. Zato smo i na početku euharistijskog bogoslužja pozvani da “uzdignemo svoja srca”, odnosno da se “popnemo k Bogu”, kako bi sve zemaljsko barem za trenutak ostavili i naše misli u potpunosti usmjerili ka nebeskom. Kako pjevamo u jednoj pjesmi: “Pusti brige sada sve, gore pogledaj i slavi ga…”

Bog zove Mojsija s brda. Da, Bog nas zove na zajedništvo s njim, Bog je inicijator.

Mi nešto stariji sjećamo se fiksnih telefona kada nismo mogli znati tko nas zove. Onda je došlo vrijeme da se mogao vidjeti broj onoga tko nas poziva. Danas se osim broja, vidi i ime, i fotografija pozivatelja. O tome nekada ovisi hoćemo li se javiti ili ne. Mi molitvu nerijetko doživljavamo sao kao našu inicijativu, našu potrebu za razgovorom s Bogom. No, i Bog želi razgovarati s nama. On nas nerijetko poziva na molitvu. Kada čujemo njegovo poziv, hoćemo li se odazvati, ili ga ignorirati? Bog nas poziva na molitvu, ali mi smo zauzeti pa kažemo: “Bože, javit ću ti se kasnije”. Da, to mi nekada činimo, i nerijetko se uopće ne javimo, odnosno zapostavimo vrijeme molitve. Neki pozivi su veoma bitni za nas. Znate ono, kada smo u društvu pa nekome zazvoni mobitel a on kaže: “Oprosti, moram se javiti, ovo je važno…”. Kada nas Bog poziva na molitvu, na zajedništvo s njim, to je najvažnije.

Bog Mojsiju daje poruku za narod. Ta je poruka podsjećanje na ono što je sve Bog već učinio za svoj narod. Pred njima je težak put, prepun izazova. No, isti Bog koji ih je oslobodio, do sada vodio, na “orlovskim krilima nosio”, vodit će ih i dalje. Zadržimo se za trenutak na slici nošenja na orlovskim krilima. Orao, kada dođe vrijeme da njegovi mladunci krenu u svoj prvi let, nadvija se nad gnjezdom sa svojim mladima, kruži nad njim kako bi mladi u sjeni njegovih krila i struji što ih čine, poletjeli i osjećali se pod njegovom zaštitom sigurni.

Na to i nas Bog podsjeća kada se nađemo u strahu, neizvjesnosti, nesigurnosti i kada se pitamo što nas sve čeka na ostatku našeg životnog puta. Sjetimo se ne samo što je Bog činio svome narodu kroz povijest već što je Bog učinio u našem konkretnom životu. On se nadvija nad nama i poput orla, štiti nas svojim “krilima”, odnosno možemo sigurno prebivati pod njegovom zaštitom.

No, odnos s Bogom podrazumijeva ne samo naša očekivanja od njega, već i Bog ima očekivanja od nas. On traži našu poslušnost odnosno pokoravanje njemu i držanje saveza. Bog je uspostavio savez sa svojim narodom. Savez je poput ugovorne obveze naglašavao što njegov narod treba činiti a što će Bog učiniti kao svoj dio. Čovjek treba biti poslušan i pokoran Bogu a Bog će se prema svome narodu odnositi kao “predragoj svojini”. U Ponovljenom zakonu 13, 18-19, Gospod će reći: “Od onoga što je bilo prokletstvom udareno neka ništa ne prione za tvoju ruku, da Jahve odustane od žestine svoga gnjeva; da ti iskaže milosrđe, smiluje ti se i razmnoži te, kako se zakleo tvojim ocima ako ti budeš slušao glas Jahve, Boga svoga, držeći sve njegove zapovijedi koje ti danas naređujem i vršeći što je pravo u očima Jahve, Boga tvoga.”.

Izralel je bio više od nacije. Izrael je bio Starozavjetna Crkva Božja. Izabran narod, posvećen za Boga s misijom da druge narode upozna s pravim Bogom i prenese im Božju riječ.

Crkva je danas izabrani narod Božji. Narod svih “plemena i jezika”. Po Kristovoj žrtvi uspostavlja se nov narod u kojem i po kojem će se Bog proslaviti, i koji će imati misiju naviještanja Božjih djela i Božjeg spasenja svim drugim narodima. Crkva je zajednica, izdvojena i posvećena za Gospoda. Mnogi smatraju da mogu biti kršćani bez Crkve, bez zajednice… Da, Bog nas ljubi kao pojedince, stalo mu je do nas, ali on nas poziva u zajednicu koja je njegovo tijelo.

Vidi i ovo: Je li nam potrebna crkva ili je dovoljno vjerovati u Krista?

Sve što je Bog nekoć izgovorio starozavjetnom Božjem narodu, danas se odnosi na narod novoga saveza, na nas. Mi smo njegova “predraga svojina”, mi smo “dragocjeni u njegovom očima”, a koliko mu je stalo do nas i koliko nas ljubi, potvrdio je time što je savez “potpisao” svojom dragocjenom krvlju, dakle svojom smrću na križu.

Mi imamo siguran temelj u Kristu, siguran oslonac i sigurno vodstvo, no da bi smo se u sve to mogli potpuno pouzdati i od Boga očekivati blagoslove, potrebno je da i mi izvršimo naš dio saveza, a to u novozavjetnom kontekstu možemo sažeti samo jednom rječju: vjera. Vjera kao povjerenje, vjerovanje svakoj Božjoj riječi, povjerenje da nas Bog neće ostaviti, da će nas voditi do cilja, i da će biti s nama zauvjek.

Neka nam Bog u tome pomogne. Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Molitva dana

Crkvu svoju, molimo te, Gospodine, uzdrži u postojanoj vjeri i ljubavi, kako bismo uz pomoć tvoje milosti odvažno mogli naviještati tvoju istinu i sa suosjećanjem izvršavati tvoju pravdu, poradi Spasitelja našega Isusa Krista, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje, jedan Bog, sada i dovijeka. Amen. (BCP)

Video propovijed: