U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Jeste li sve ovo razumjeli?« Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.« Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande. (Mt 13,44-52).
Koliko je kršćana, neovisno kojoj crkvi ili denominaciji pripadaju, koji vjeru doživljavaju samo kao religioznost i održavanje nekih vjerskih običaja. Vidimo to iz načina života današnjih ljudi. Koliki su spremni poći u razna hodočasnička mjesta gdje smatraju da mogu dobiti neku posebnu milost samo zato što su došli, možda jer su dugo pješačili ili su jednostavno došli tamo kako bi svojom prisutnošću pokazali Bogu da i oni postoje pa da je red da i oni nešto dobiju od Boga.
S druge strane puno je i onih koji kažu kako sada nemaju vremena za Boga i Crkvu jer imaju puno životnih obveza, brige oko posla, karijere, obitelji, djece, materijalnih potreba i da će za Boga imati vremena kada budu u mirovini jer tada će imati više slobodnog vremena. Drugim riječima, kad ostarim onda ću se moliti, ići u crkvu i razmišljati o Bogu. No, da li to tako bude i u stvarnosti? Tko nam može jamčiti da ćemo doživjeti mirovinu i starost ili da ćemo biti dovoljno razboriti da možemo spoznati istinu o Bogu?
Ako danas ne trebamo i ne tražimo Boga, zašto bi ga onda trebali i tražili kad nam je dobro ovako kako je sad? Kršćani često doživljavaju svoju vjeru kao nešto što nas treba pripremiti samo za kraj života i za susret s Bogom u njegovom vječnom kraljevstvu, odnosno odlasku u raj. Koliko puta smo svjedočili na posljednjim ispraćajima kako ljudi govore da je Bog dobio još jednog anđela na nebu i kako je pokojnik sigurno sada u raju. Isus svojim učenicima, a po njima i nama govori što je to kraljevstvo nebesko, odnosno kraljevstvo Božje.
Isus poučava svoje učenike prispodobama i ove tri prispodobe koje nam donosi evanđelista Matej kazuju ipak jednu drugu stvarnost o kraljevstvu nebeskom, odnosno kazuju nam da život u kraljevstvu nebeskom počinje sada i ovdje na zemlji, a ne tamo u nekoj neizvjesnoj i nama nepoznatoj budućnosti. Isus nas uči da je kraljevstvo nebesko nešto što ima neprocjenjivu vrijednost i kao takvo ga svaki vjernik treba doživljavati. Što je Isus rekao o sebi i svome kraljevstvu? Isus sebe i svoje kraljevstvo prikazuje kao blago velike vrijednosti. U prvoj prispodobi vidimo sliku skrivenog blaga, a u drugoj prispodobi vidimo sliku jednog bisera velike vrijednosti. Isus nam nudi blago. Isus nam nudi veliku vrijednost. Ali prvi problem je taj što mi ljudi ne vidimo vrijednost u Isusu ili u onome što on pokušava ponuditi. Izaija je prorekao da će tako biti kada Isus dođe na svijet. „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.“ (Iz 53,3) Bog nam govori da će problem biti u tome što Isusa nećemo cijeniti zbog njegove izuzetne vrijednosti. Nećemo ga vidjeti kao blago. U ovim Isusovim prispodobama promatramo dvije osobe koje spoznaju da je pred njima neprocjenjivo blago. Obojica prodaju sve što imaju kako bi stekli blago. Čovjek koji pronađe skriveno blago u polju, prodaje sve što ima i kupuje polje. Trgovac proda sve što ima i kupi biser velike vrijednosti. Ovo je također važna slika koju Isus daje. I jedni i drugi prodaju sve što imaju. Isus opetovano govori da ako želiš biti njegov učenik moraš uzeti svoj križ i moraš ga slijediti.
Što se sada događa u nama kada čujemo ove riječi? Počinjemo razmišljati o žrtvi nošenja križa da bismo ga slijedili i koliko je ona teška, i za koju često smatramo da je nemoguća, ali i nepotrebna osobito ako promatramo svijet oko sebe. Jesu li ovi dvojica u prispodobi prikazani kao tužni zbog onoga čega se moraju odreći da bi imali blago? Jesu li razočarani jer se toliko toga moraju odreći za biser? Smatraju li ono što rade obvezom ili potrebnom dužnošću? Zašto prodaju sve što imaju? Prodaju sve što imaju jer to žele. Ništa u ovoj prispodobi nije opisano kao obveza imati Isusa i pripadati njegovom kraljevstvu. Pavao apostol nas uči u poslanici Rimljanima: „Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“ (Rim 18,8) Pavao će se svega odreći za nevjerojatnu vrijednost poznavanja Krista jer poznavanje njega i pripadanje njemu nije vrijedno usporedbe ni s čim na ovom svijetu. Dakle, ovo nam govori nešto stvarno važno. Ako ne želimo potpuno predati svoj život Isusu, onda ga ne cijenimo onom nevjerojatnom vrijednošću. Svojim životima pridajemo veću vrijednost. Svojim grijesima pridajemo veću vrijednost. Svojim užicima i željama pridajemo veću vrijednost. Stavljamo veću vrijednost na naše bogatstvo, udobnost i zabavu. Jednostavno ne vidimo pravu vrijednost.
Ako razmislimo još jednom o prispodobi, ova ideja postaje očita. Zašto bi netko prodao biser velike vrijednosti trgovcu? Zašto bi vlasnik zemlje prodao zemlju osobi koja je pronašla skriveno blago? Nijedan od njih nije vidio vrijednost u onome što su posjedovali. Imaju veliko blago ispred svojih lica, ali ga ne prepoznaju. Oni to ne cijene. Ovo je tama pod koju je stavljen cijeli svijet kao što je prorekao Izaija. Isus je došao na svijet. Problem je što ne vidimo njegovu vrijednost. O tome govori i Evanđelje po Ivanu: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.“ (Iv 3,19) Volimo svoje grijehe i zla djela više nego što volimo tko je Krist i što nam nudi. Radije ćemo zadržati ono što imamo nego se toga odreći zbog nevjerojatne vrijednosti poznavanja Krista. Evo što je krivo u našoj odluci. Ionako ne možemo zadržati ništa što imamo. Svatko od nas će umrijeti. Ne možemo zadržati ništa što imamo. Sve je na ovom svijetu prolazno. Ništa na ovom svijetu ne traje. Pogledajmo u vremenu u kojem jesmo kako u trenu čovjek može izgubiti svoj život i svoje zemaljsko blago. Nastanu oluje, ratovi, prometne nezgode, teške bolesti i u trenu nema ničega za što smo potrošili svoj život, a na što od toga možemo utjecati. Ali mi izjavljujemo da bismo radije imali privremeno sada na trenutak i onda nemali ništa nego da se sada odreknemo privremenog kako bismo mogli imati vječnu radost. Isus pokušava otvoriti naše slijepe oči i pokazati nam da je on skriveno blago i taj biser koji su veći od svega što postoji u životu i da je vrijedan promjene svega u našem životu da bismo ga imali.
Toliko je ljudi koji kažu da poznaju Isusa. Ima mnogo ljudi koji misle da je opće, vjeronaučno poznavanje Isusa sve što on želi. Ali Isus je ispričao ove prispodobe kako bi pokazao da postoji više od pukog kazivanja da poznajemo Isusa. Ima mnogo ljudi koji kažu da misle da je Isus važan. Reći će da je Isus vrijedan. Čak će tvrditi da slijede Isusa. Ali ne čine ništa da pokažu da je Isus vrijedan. Jedini način na koji se Isusa proglašava blagom našeg života jest mijenjanje načina na koji živimo tako da nam on doista bude prioritet i da živimo po načelima i vrijednostima na koja nas Isus upućuje u svojim Evanđeljima. Svima onima koji kršćansku vjeru promatraju samo očima budućnosti, odnosno odlaska u raj, poruka je jasna u trećoj prispodobi u kojoj Isus jasno kazuje: „Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.“ (Mt 13,49-50) Na kraju Isus pita svoje učenike jedno vrlo jednostavno pitanje: „Jeste li sve ovo razumjeli?“ (Mt 13,51) Oni odgovaraju da jesu. A mi, jesmo li mi razumjeli ove Isusove riječi?
Ništa nas u životu ne može spriječiti da imamo Isusa. Nekima je problem crkva, svećenici, drugi ljudi u crkvi, društvo u kojem živimo, posao koji rade i tko zna što još, ali Isus svakog od nas pita vrlo jasno: „Jesi li razumio ovo što ti govorim?“ Svatko od nas za sebe treba pred Bogom ustati i odgovoriti na ovo pitanje. Svatko od nas osobno je od Boga pozvan u kraljevstvo nebesko i izgovarati se na bilo koji način je potpuno besmisleno. Svojim sadašnjim životom u kraljevstvu nebeskom određujemo svoju stranu i hoćemo li biti među onima koji će ući u vječnost sa svojim Stvoriteljem i gledati ga licem u lice ili ćemo biti među onima koji će biti tamo gdje će biti plač i škrgut zubi i bez Božje blizine. Uopće nije važno što drugi ljudi misle o nama kada je u pitanju vjera u Boga, već je bitno ono što mi nosimo u sebi i vjerujemo li istinski i bez lažne vjerske slike jer Bog zna što je u dubini svakog čovjeka. On zna vjerujemo li u njega i živimo li kao njegovo dijete ili slijedimo lašca ovog svijeta koji nam obećava lagodan život i bogatstva ovog svijeta, ali nam uništava i dušu i tijelo. Isus nam jasno kaže: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ (Mt 10, 28). Jesmo li razumjeli ove riječi?
Autor: Saša Maligec