Da, istina je. Nema stiha u Novom zavjetu koji zapovijeda ili bilježi krštenje dojenčadi. To predstavlja problem za neke kršćane. Oni koji traže samo izričite zapovijedi, ili oni čija je teologija ograničena na Novi zavjet, zaključit će da krštenje dojenčadi nije biblijsko i stoga niti kršćansko.

Kada oni koji zagovaraju krštenje dojenčadi (tj. pedobaptisti) brane svoje stajalište, na koje se biblijske dokaze najčešće pozivaju? Obrezanje. Kažu da krštenje “zamjenjuje obrezanje”, ili da je krštenje “novo obrezanje”, ili da je obrezanje “ispunjeno krštenjem”. Ovakav način razmišljanja je uobičajen u protestantskim, katoličkim i pravoslavnim krugovima. Može se naći kod Ciprijana, Augustina, Belgijskoj konfesiji, Heidelberšom katekizmu i na brojim drugim mjestima.

Kao pedobaptist, slažem se da postoje sličnosti između obrezanja i krštenja, ali uobičajena je argumentacija previše jednostavna. Snaga obrezanja je u tome što ono pokazuje da se Bog ne protivi nametanju rituala dojenčadi i maloj djeci. To je važna stvar, ali želi li Bog nametnuti krštenje novorođenčadi je sasvim drugo pitanje.

Protivnici krštenja dojenčadi (tj. kredobaptisti) s pravom ističu razlike između obrezivanja i krštenja, kao što su: (1) obrezanje je bilo samo za Izraelce, a ne sve vjernike u Jahvu, i (2) obrezanje je bilo samo za Izraelce, muškarce, ne i Izraelke. Slažem se s kredobaptistima da obrezanje nije dovoljan dokaz za krštenje dojenčadi. Postoji puno bolji dokaz.

Vidi i ovo: Krste li protestanti djecu?

Krštenje dojenčadi u Starom zavjetu

Dovoljan dokaz za krštenje dojenčadi je krštenje u Starom zavjetu. Ako je u starom zavezu bilo krštenja, i ako su ta krštenja uključivala i dojenčad, trebali bismo očekivati da će se uključivanje dojenčadi nastaviti u novom savezu. Ne bismo trebali izričitu zapovijed iz Novog zavjeta da krstimo svoju djecu. Krštenje dojenčadi bilo bi očekivanje i zadani zaključak. Dapače, Novi zavjet bi morao izričito zabraniti krštenje dojenčadi da je došlo do promjene.

Mnogi kršćani počinju s pretpostavkom da je krštenje jedinstveno za Novi zavjet i da ga je započeo Ivan Krstitelj u prvom stoljeću. Ali apostolski pisci opovrgavaju tu pretpostavku u samim svojim poslanicama. Petar kaže da je potop bio “krštenje” (baptisma) za Nou i njegovu obitelj (1. Petrova 3,20-21). Pavao kaže da su Izraelci bili “kršteni”(baptizo) prelaskom Crvenog mora (1. Korinćanima 10,2). Poslanica Hebrejima 9,10 koristi baptismos za označavanje ceremonijalnih pranja starog saveza. To znači da je krštenje postojalo u Starom zavjetu. Tu mora započeti naša teologija krštenja. Reći drugačije znači tumačiti Sveto pismo suprotno apostolima.

Biblijska teologija krštenja počinje u Postanku 1, sa svijetom vode iz kojeg će sve ostalo biti stvoreno i strukturirano. Drugog dana Bog je razdvojio vodu u dva tijela, s vodama iznad i vodama ispod. Ovo će postati simbolična paradigma za krštenje. U potopu su Noa i njegova obitelj bili kršteni vodom odozgo (kišom). Zli su bili potopljeni. Na Crvenom moru, Izraelci su kršteni vodom odozgo (Psalam 77,16-20). Zli Egipćani su bili potopljeni. Potapanje predstavlja smrt i pakao, škropljenje i izlijevanje predstavlja čišćenje s neba. Svećenička pranja levitskog sustava slijedila su isti obrazac.

Brojevi 8,6-7 izričito zahtijevaju “škropljenje” za ređenje levita. Drugi odlomci koriste riječ za “pranje”, ali ta su pranja bila iz brončanog umivaonika na vratima šatora (Izlazak 29,4, 30,18). Izlazak 38,8 nam govori da je umivaonik bio napravljen od ogledala, stoga nije bio prikladan za potapanje odraslih osoba u vodu. Povijesni konsenzus (i Židova i kršćana) je da se voda uzimala iz umivaonika i nanosila na spremnik. Izlazak 30,20-21 kaže da su svećenici trebali prati ruke i noge svaki put kad su ulazili i izlazili iz šatora. To su trebali učiniti s vodom “iz” umivaonika, što dodatno ukazuje na to da je voda dohvaćena i nanesena odozgo.

Pranje od nečistoće je obavljeno na sličan način. Razmotrite specifičnost Brojeva 19,13 – “Tko se dotakne mrtvaca, tijela preminula čovjeka, a ne opere se, oskvrnjuje Jahvino prebivalište…  Budući da vodom za očišćenje nije bio poliven, nečist je; njegova je nečistoća još na njemu.” Škropljenje ili izlijevanje je označeno i na drugim mjestima (Izaija 44,3, 52,15, Ezekiel 36:25). Budući da Hebrejima 9 sve ovo naziva “krštenjima”, moramo prihvatiti da su škropljenje i izlijevanje legitimni (i poželjni) načini krštenja.

Vidi i ovo: 7 činjenica zbog kojih protestanti krste djecu

Kakve veze ovo ima s krštenjem dojenčadi? Prvo, vidimo da je krštenje prethodilo obrezanju. Noino krštenje (Postanak 7) dogodilo se mnogo prije Abrahamova obrezanja (Postanak 17). Nije prikladno govoriti o tome da krštenje “zamjenjuje” obrezanje kada je krštenje postojalo prije i uz obrezanje tisućama godina. Bila su to dva različita rituala za različite svrhe. Bilo bi bolje reći da je obrezanje jednostavno prestalo postojati. Obrezanje je ispunjeno Kristovim raspećem, kao i svi drugi krvavi rituali. Nasuprot tome, krštenje se nastavlja jer je prethodilo zakonu i seže do stvaranja.

Drugo, vidimo da je Bog odobrio krštenja dojenčadi u Starom zavjetu. Krštenje u Crvenom moru uključivalo je i djecu. Bilo je to za sve ljude Božjeg saveza, ne samo za odrasle. Uključivalo je izraelsku djecu, čak i onu premladu da bi razumjela što se događa. Isto tako, pranja za nečistoću uključivala su i djecu. Brojevi 19 su najbolji primjer za to. Svatko tko je u šatoru s mrtvim tijelom smatran je nečistim i morao se poškropiti vodom (Brojevi 19,14.18). Nema izuzetaka. Uključivalo je bilo koga, bilo koje dobi, pored samrtne postelje svoje voljene osobe. Nadalje, ako bi se dijete zarazilo nečistoćom na bilo koji drugi način, primjenjivali bi se zahtjevi za krštenje. Djetetova nesvjesnost svoje nečistoće i njegova nesposobnost da se ispovjedi, nisu spriječili krštenje. Ova bi informacija trebala radikalno promijeniti način na koji pristupamo Novom zavjetu.

U Mateju 3, krštenje se pojavljuje niotkuda. Spominje se bez ikakvog opisa kako se to izvodi. Zašto? Jer to je bio poznat ritual kroz povijest Izraela. Pisci su očekivali da njihova publika zna što je krštenje i očekuju da i mi to znamo. Krštenje je oduvijek bio ritual škropljenja ili izlijevanja, i uvijek je uključivao odrasle i djecu. Nema naznaka da su se ti detalji promijenili u novom savezu.

Roditelji bi doveli svoju djecu da ih Ivan krsti. Sišli su u vode ispod, ali su kršteni vodama iznad, ponovno stvarajući slike iz 2. dana stvaranja. Isus je kršten na isti način. Na Pedesetnicu, krštenje Duhom Svetim bilo je “izlijevanje” (Djela 1,5, 2:17). Petar je tada naredio krštenje u vodi i rekao da je obećanje “vama, vašoj djeci i svima koji su daleko” (Djela 2,38-39). Židovski um bi ovo shvatio kao ništa drugo do krštenje dojenčadi škropljenjem ili polijevanjem.

Obrezanje nije najjači argument za krštenje dojenčadi. U većini slučajeva to je distrakcija koja dovodi do nepotrebne zabune. Najučinkovitija obrana krštenja dojenčadi je krštenje dojenčadi. Bog je to zapovjedio u starom savezu i nastavlja se u novom savezu.

Čuvajte se roditelji. Kada se faraonova vojska približi, ne ostavljate svoju djecu na obali. Vodite ih sa sobom kroz vodu.

Autor Adam McIntosh je pastor crkve Svetog Davida u Tomballu, TX.

Prijevod s engleskog: Anđela Stevanović, teolog

Izvor: heopolisinstitute

Trebamo vašu pomoć

Ovu stranicu njezini urednici i suradnici uređuju volonterski. Cilj nam je da se Božja riječ na ovaj način naviješta. Ukoliko želite financijski sudjelovati i vi u ovoj evanđeoskoj misiji, vaše, i najmanje priloge možete uplatiti putem pay pal usluge na ovome linku ili uplatom na žiroračun: KC “Dobroga pastira”, Franje Markovića 7, Osijek. IBAN:HR0824850031100235448 s naznakom: Donacija za Horizonte vjere. Za sva pitanja možete nas kontaktirati putem e-mail adrese: ipaprkc@gmail.com