Isusova zapovijed je da ljubimo bližnjega. Često čovjek postavlja pitanje opravdanosti toga zahtijeva. U članku koji je pred nama, Michael Green nam nudi odgovor.
Zašto da ljubimo bližnjega?
Zašto da čovjek, sa humanističkog stajališta, ljubi bližnjega? Nema očitog dokaza da bismo trebali biti nesebični, prijateljski raspoloženi, ljubazni ili iskreni. Bez sumnje, da bi ljudi mogli živjeti u zajednici, potrebno je donekle obuzdati naše agresivne i sebične porive. No u ime čega da nešto više zahtijevamo?
Neki humanisti tvrde da je ljubav moralni aksiom koji je sam po sebi očit. No da li je on postao očitiji samo čestim ponavljanjem te tvrdnje? Kako ono što bi trebalo biti može proizići iz onoga što jest? Kako da ćudoredne aksiome izvedemo iz ravnodušnoga mehaničkog svijeta? Pa ako nema ni Boga ni vječnog života, ako naše nutarnje biće nije jedino bogatstvo koje možemo ponijeti nakon svoje smrti, čemu se toliko truditi? Zašto čovjek ne bi živio kao svinja ako u tom nalazi svoju sreću?
Vidi i ovo: Kristov zakon ljubavi
Humanist priznaje da je traženje sreće najpoželjniji cilj ljudskoga života. Zašto bi se, dakle, netko odricao svojih sebičnih planova, u korist nekakve pretpostavljene sreće drugih ljudi? I to ljudi koje nikada nije vidio niti će ih možda ikada vidjeti, gladnih u Indiji ili različitih žrtava rata. Na kojem se logičkom principu temelje Sartreova i Russellova poimanja ako je čovjek puki produkt slučajnog povezivanja atoma?
Srećom, mnogi humanisti imaju plemenito srce. Oni žive iznad svojih načela. Oni se brinu za ono što se događa u Indiji ili u Vijetnamu. Te ljudske tragedije pobuđuju njihovu sućut. No zar taj njihov stav ne dovodi u pitanje utemeljenost njihovih teorija? Ništa se, naime, u njima ne može oduprijeti mahnitom egoizmu koji pokreće i pojedince narode.
Srećom, dobra djela tih humanista više govore od njihova racionalnog argumentiranja. Pa premda humanisti odbacuju Božju objavu sadržanu u Bibliji, Bog je i u njihovo srce stavio nekolīko iskrica istine. A njihovo ponašanje nije posve u skladu s njlhovim uvjerenjima jer u njima još bije čovječnost.
Vidi i ovo: Kako treba ljubiti Boga i bližnjega?
Evandelje nam to tumači. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i ta istina ostaje. Pa i kad čovjek više u to ne vjeruje ili čak uništi tu božansku sliku, on ne može posve iskorijeniti ono što čini njenu osnovu – on ljubi zato što je ljubav sastavni dio svijeta što ga je stvorio Bog jubavi. Neki pjevaju: “Svijet se okreće zahvaljujući ljubavi”.
No kršćani imaju nešto više od toga poimanja ljubavi kao sveopće vrednote; oni znaju za pobudu koja ih prisiljava da izidu iz sebe samih kako bi ljubili druge, pa i uz cijenu velikih žrtava. Jer kršćanin zna da se ta ljubav prema drugome rađa u njegovu srcu iz ljubavi koju mu je Bog iskazao: “Mi ljubimo zato što je on nas prvi ljubio”.
To priznanje da nas Bog ljubi bez ikakve naše zasluge izvor je naše dobrote prema drugima, pa i onda kad nisu ni najmanje ugodni. Neodoljiva zapovijed: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” – čvrsto je utemeljena na činjenici da me je Sin Božji ljubio i predao se za mene. Dakle, ne radi se tu ni o kakvu maglovitu i neodređenu osjećaju.
Htjeli mi to ili ne, ljubav je ugrađena u temelje svemira. A naša Ijubav nalazi svoj izvor u činjenici da je ta Ljubav nas ljubila. Kada ga prožme ta ljubav, kršćanin ne može a da ne ljubi bližnjega.
Autor: Michael Green
Izvor: Michael GREEN, Svijet u bijegu, Zagreb: Put Života, 1976.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.