Biblija nam kaže da je čovjek stvoren na sliku Božju. Što to znači? O tome nam govori Jean Calvin u Institucijama kršćanske vjere.
ČOVJEK STVOREN NA SLIKU BOŽJU
Slika Božja
Sada ćemo se osvrnuti na stvaranje čovjeka, ne samo jer ovdje vidimo najuzvišeniji i najplemenitiji primjer Njegove pravde, mudrosti i dobrote; već zbog onoga što smo napomenuli na početku, da ne možemo imati jasno i potpuno poznavanje Boga ukoliko ono nije pridruženo istodobnim poznavanjem nas samih.
Ovo poznavanje nas samih je dvojako: naime, nužno je spoznati kakvi smo bili kada smo tek stvoreni i kakvo je naše stanje bilo nakon Adamovog pada. Imali bismo male koristi od razumijevanja našeg stvaranja da u ovoj tužnoj ruševini ne prepoznamo prirodu svoje iskvarenosti i deformacije, ali ipak ćemo trenutno biti zadovoljni opisom naše izvorno čestite prirode. A da bismo bili sigurni, prije no što dođemo do mizernog stanja kojem je čovjek povrgnut, vrijedi saznati kakav je on bio kada je stvoren… Potom, na pravom mjestu, vidjet ćemo u kojoj mjeri je čovjek udaljen od prvobitne čistoće koja je dana Adamu.
Vidi i ovo: Spoznaja Boga i spoznaja samog sebe
Da se čovjek sastoji iz duše i tijela trebalo bi biti van svake sumnje. „Dušom“ podrazumijevam besmrtnu ali ipak stvorenu bit, koja je plemenitiji dio čovjeka. Iako se u čovjekovom izvanjskom obliku očituje slava Božja, nesumnjivo je da pravo mjesto Njegove slike jeste u duši. Uistinu ne poričem, da naša izvanjska forma, po kojom se razlikujemo i odvajamo od zvijeri, istovremeno nas čini bližima Bogu.
I ako netko želi uključiti pod nazivom „slika Božja“ činjenicu da iako su sva ostala živa stvorenja usmjerena ka zemlji, čovjeku je dano lice koje stremi ka gore, pozvan je gledati u nebo i podići svoje lice prema zvijezdama. Ja ovo neću osporavati snažno pod uvjetom da se smatra ustaljenim načelom da je slika Boga, koja se vidi ili sija u ovim vanjskim oznakama, duhovna.
Ne vode se blage svađe oko pojmova „slike“ i „sličnosti“ među egzegetima koji drže da se radi o dva različita pojma, dok u stvarnosti takve razlike nema, osim što je ,, sličnost,, dodana kao način objašnjenja… Sličnost Božja proteže se na cjelokupnu izvrsnost kojom se ljudska priroda uzdiže nad svim vrstama živih stvorenja.
U skladu s tim, integritet kojim je Adam bio obdaren izražen je ovom riječju kada je u potpunosti posjedovao pravo razumijevanje kada je svoje osjećaje držao u granicama razuma, i sva su mu osjetila bila usmjerena u pravom redu, a svoju je izvrsnost doista pripisao iznimnim darovima koje mu je podario njegov tvorac.
Ipak, čini se da nemamo potpunu definiciju slike ako jasnije ne vidimo one sposobnosti u kojima se čovjek ističe i u kojima bi se trebao smatrati odrazom Božje slave. To se doista ne može bolje prepoznati nego iz obnove njegove iskvarene prirode.
Nema sumnje da je Adam, kada je pao iz svog prvobitnog stanja, bio otuđen od Boga ovim prebjegom, dezerterstvom. Stoga, iako priznajemo da Božja slika nije bila potpuno poništena i uništena u njemu, ipak je postala toliko iskvarena da sve što je ostalo jeste strahovita deformacija.
Vidi i ovo: Potpuna iskvarenost
Stoga je početak našeg oporavka i Spasenja u onoj obnovi koju smo dobili kroz Krista, koji se također naziva i drugi Adam, iz razloga što nas vraća u istinski i potpuni integritet… Kraj obnove će biti tako što će nas Krist preobličiti na Božju sliku… Sada trebamo vidjeti što je Pavao prvenstveno obuhvatio ovom obnovom.
Na prvom mjestu on postavlja znanje, potom čistu pravednost i svetost. Iz ovoga zaključujemo da je za početak Božja slika bila vidljiva u svjetlu uma, u čestitosti srca i u čvrstoći, očuvanosti svih tih dijelova.
ZABLUDA PANTEIZMA
Prije no što nastavimo, trebamo se suočiti sa Manihejskom zabludom, koju je još jednom Servetus pokušao uvesti u naše doba. Jer je rečeno da je Bog udahnuo dah života u čovjekovo lice, (Postanje 2,7) te su oni mislili da je duša derivat Božje suštine kao da se neki dio neizmjernog božanstva utekao u čovjeka. Ipak je važno brzo ukazati kakve potpune i pogane apsurde njihova đavolska greška može prouzrokovati.
Jer ako čovječja, ljudska duša potiče, proizlazi iz Božje suštine kroz derivaciju, slijedi da je Božja priroda podložna ne samo promjeni i strastima nego i neznanju, zlim željama, slabostima i svim vrstama poročnosti. Ništa nije nepostojanije od čovjeka.
Vidi i ovo: Čovjek kao stvorenje i slika Božja
Oprečne emocije konstantno lelujaju i odvraćaju pažnju njegove duše. Postojano neznanje vodi ga krivim putem. Posustaje, savladan najmanjim iskušenjem. Znamo da mu je um umivaonik i skrovište svake vrste prljavštine. Sve te stvari moraju biti pripisane Božjoj prirodi ako razumijemo da je duša iz Božje suštine, ili da je ona tajna u protoku božanstva. Tko se ne bi naježio pred ovom monstruoznom stvari?
Zaista, Pavao uistinu citira Aratusa da smo mi Božja djeca (Djela 17,8), ali kvalitativno a ne u biti, utoliko koliko nas je On obdario božanskim darovima. U međuvremenu, da se rastrgne bit Stvoritelja, tako da svatko može posjedovati dio njega, je čista ludost. Stoga moramo shvatiti da su duše, iako je slika Božja ugravirana na njima, jednako stvorene kao anđeli. Ali stvaranje nije izlijevanje nego početak suštine ni iz čega.
NARAV DUŠE
Budalasto bi bilo tražiti definiciju ,,duše,, od filozofa. Filozofi, ne znajući da je čovjekova kazna za pad, palost njegove naravi, te miješaju dva veoma različita stanja čovještva. Stoga držimo kako je doista prikladno za našu sadašnju svrhu – da se ljudska duša sastoji od dva dijela, razuma i volje. Štoviše, neka služba razuma bude u razlikovanju predmeta, budući da se svaki čini vrijednim odobravanja ili neodobravanja, dok je ona od volje odabirati i slijediti ono što razum smatra i proglašava dobrim, ali i jasno odbaci ono što ne odobrava…
Da se ne petljamo beskorisnim pitanjima, neka nam bude dovoljno da je razum takoreći vođa i upravitelj duše i da volja uvijek vodi računa o izgradnji razuma, a vlastite želje čekaju sud, rasuđivanje razuma… Ovdje želimo reći samo ovo, da se nikakva moć ne može naći u duši koja se ne odnosi na jednog ili drugog od ovih članova.
Bog je opskrbio ljudsku dušu umom kojim razlikuje dobro od zla, ispravno od pogrešnog; i svjetlom razuma kao vodičem, da razlikuje ono što bi trebalo slijediti od onoga što bi trebalo izbjegavati… Ovome je pridružio volju pod čijom kontrolom je čovjekov izbor.
U svojem prvobitnom stanju, čovjek se isticao u ovim preeminentnim darovima…U ovoj cjelovitosti čovjek je slobodnom voljom imao moć, ako je to želio, do zadobije vječni život. Ovdje bi bilo neumjesno postavljati pitanje Božje tajne predodređenja jer trenutno naša tema nije pitanje što se može dogoditi ili ne, nego kakva je bila ljudska priroda.
Stoga, Adam je mogao opstati da je htio, budući da je pao isključivo svojom slobodnom voljom.. Sada trebamo samo ovo imati na umu: da je čovjek bio veoma drugačiji pri prvom stvaranju od cijelog njegovog potomstva koji su, vodeći svoje podrijetlo od njega, iz njegovog iskvarenog stanja naslijedili mrlju…
Ali sukobljavati se s Bogom oko ovoga, kao da je on to učinio čovjeku je više nego nepravedno, naročito kada znamo da može udijeliti štogod želi. Ali razlog zbog čega nije spriječio čovjeka da se održi ustrajnim jeste u njegovom planu; trezvenost će nas učiniti mudrima.
Autor: Jean Calvin
Iz Institucija kršćanske vjere
Prijevod s engleskog: Anđela Stevanović
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.