“Naš zavjet neka bude: S Bogom u budućnost; s Kristom kroz život; S Duhom svetim u svagdašnjicu! Tako nam Bog pomogao. Amen.“

Velikan hrvatskog protestantizma nakon Drugog svjetskog rata, Edgar Popp, u svome govoru povodom 70. godišnjice Evangeličke crkvene općine u Zagrebu, 1952. godine, zabilježio je niz važnih povijesnih informacija.

Govor se u originalu nalazi u ostavštini obitelji Popp pohranjenoj u arhivskoj građi Izložbeno-informacijskog centra reformacije u Osijeku.

Ovdje donosimo prijepis originalnog teksta.

Govor Edgara Poppa, (13.IX.) 1952. godine

POSTANAK EVANGELIČKE OPĆINE U ZAGREBU

Kako smo se i danas sastali da na svečan način proslavimo 70 godišnjicu polaganja kamena temeljca našoj lijepoj i dragoj crkvi u Zagrebu, mislim, da  će za svakoga od nas biti od interesa, da nešto čuje o postanku i razvitku ove naše crkve i općine, jer nas malo imade koji o tome nešto pobliže znadu, a ipak su me i naši članovi pitali: Pa od kada ima evangelika u Zagrebu, od kada stoji naša crkva? Tko ju je sagradio? Tko su bili evangelički svećenici prije Vas? Eto, to su i uglavnom pitanja, o kojima želim večeras govoriti, odajući time počast onima prije nas, koji su doista uz mnogo truda i žrtava osnovali našu evangeličku općinu u Zagrebu, podigli joj crkvu i borili se kroz više od 2 desetljeća za priznanje evangeličke vjere, koja je još u prošlom XIX stoljeću kod bivših austrougarskih vlasti kao i od hrvatskog sabora bila samo trpljena, ali ne priznata.

U XVI stoljeću nakon Reformacije znamo, da su mnogi istaknuti hrvati pristali uz Reformaciju. Nije gotovo ni potrebno ponavljati poznatu činjenicu, da su prve hrvatske štamparije u Nedelišću i Čakovcu bile evangeličke štamparije. Da je u Karlovcu /to je granična zona koja je podpadala po komandu austrijske vojske, a ne hrvatskog bana, dakle ne pod civilnu upravu/ bila sagradjena prva evang. crkva, da je ondje služio prvi evang. svećenik, ali vojni, za vojnike i oficire, a da civilna lica i nisu imala dodira sa ovim protestantima. Ali poznato nam je da je protureformacijom ta crkva srušena /tipično za Rim/ da su kanonici Antun Vramec /po kojem se zove jedan zagrebačka ulica još i danas/ i biskup Juraj Drašković bili prijatelji reformacije, da je dapače kanonik Vramec stajao u korespodenciji sa Lutherom, čija se dva pisma nalaze u pohrani u sveučilišnoj knjižnici. Da su biskup de Dominis, pa biskupi Petar Pavao Vergerije u Istri prešli na strn reformacije sa 90% sviju svećenika. Da je u Sloveniji radio Primuž Trubar, koji je utemeljitelj današnje slovenske književnosti, jer je preveo sveto Pismo na slovenski jezik. Da su 910 ljubljančana u ono vrijeme bili protestanti, da je u gradiću Okiću propovjedao kao prvi evang. svećenik hrvat Vlahović, da je Juraj Zrinjski bio protestant, da je jedan od najvećih jugoslavenskih naučenjaka do današnjega dana bio Hrvat Mathias Flacius /Vlašić/ Iliricus, koji se preselio u Njemačku i napisao veliko i po njemačku reformaciju značajno historijsko djelo: Magdeburške Centurije.

Da su evangelici u ono vrijeme samo imali još jedno 10 godina vremena da narod nauče čitati i pisati, da bi narod mogao čitati sveto Pismo na hrvatskom jeziku, koje se je bilo štampalo, vjerujem, da danas u hrvatskoj nebi bilo niti 50 % katolika. Ali eto, narod je bio nepismen, a što vrijede knjige ako ih se nemože čitati. Povrh toga su katolici počeli ognjem i mačem, nakon što su se oporavili od prvog udarca – uništavati protestante svuda u svijetu, pa i u našoj zemlji. Čujmo što je rekao hrvatski ban Tomaž Erdödi, čiju nadgrobnu ploču možemo u katedrali možemo vidjeti. Izvukao je svoj mač i rekao: u času kada su protestanti od tadašnjeg kralja Korvina u Madjarskoj tražili vjersku slobodu: Sa ovim mačem iskorijeniti ćemo tu luteransku kugu. Mi imamo tri rijeke: Savu, Dravu i Kupu iz ovih ćemo ovim novim gostima dati da piju /misli da ih se ondje udavi/. Hrvatski staleži tražili su te godine 1608 od bana da protjera sve protestante iz Zagreba i Hrvatske. A za svaku sigurnost pozvali su *** Vatikana Isusovce u Zagreb i Hrvatsku. Od onda je taj u svijetu omraženi red i u Zagrebu, čija je prva zadaća: Istrebljenje protestanata. Protestanti su onda po novom zakonu izgubili konfiskacijama posjede, zemlju i kuću, službu i kruh. Morali su bježati ili.. postati katolici. Nijedan evangelik nije mogao biti pokopan na kat. groblju, nijedan evang. brak sklapan. Time je protestantizam kod nas bio uništen. Do današnjeg dana od onda, dakle kor* 300 godina su katolički svećenici sa svoji propovjedaonica sijali mržnju prema evangelicima koji se nisu mogli braniti. Zaglupljivali su narod da su evangelici luterani ljudožderi, da djecu jedu, da su djeca vraga, da imaju rogove, itd. Još danas imamo u Medjimurju slučajeve da seljaci kada nekoga želi opisati kao lošeg i zlog čovjeka kažu ti si gorji od luterana, a da i sami neznaju tko su luterani i protestanti.

Tako je za javnost nestalo protestanata. Dugo kroz više od 200 godina neznamo ništa za njih. Tako sve do 1850, dakle prije 102 godine. Te godine ali 1850 najednom saznajemo da u Zagrebu opet imade 120 evangelika zajedno sa djecom. Jasno da to nisu starosjedioci bili nego pridošlice, uglavnom činovnici iz Madjarske, trgovci i zanatlije iz Njemačke i Čehoslovačke. Oni nisu imali u početku nikakovu medjusobnu vezu. Kada je netko umro pokopala ga je sama familija bez svećenika, i to ne na groblju /Jurjevskom/ nego ako je imao imanje ondje gdje je živio. Na dvorištu ili negdje u polju. Tako znamo za jedan, odnosno prvi evangelički grob u Zagrebu iz godine 1850, koji se nalazi na Cmroku kod one livade, gdje se djeca zimi sanjkaju. Ondje malo u grmlju gore kod zadnje kuće nalazi se jedan evang. grob u kojem počiva jedan austrijanac evangelik, koji je bio banov tajnik. Tek kada je Mirogoj uredjen za groblje dobili su evangelici medju ostalima crkvama groblje, i to onako, ono zadnje prije židova.

Godine 1853, dakle prije 99 godina pozvali su evangelici, koji su se medjusobno upoznali evangeličkog svećenika Dr. Taubnera, koji je bio svećenik ljubljanske evang. općine na jedno Bogosložje u Zagreb. To je bilo prvo evangeličko poznato bogoslužje u Zagrebu. (rukom prekriženo: a održano je bilo u Ilici 44 u tadašnjem hotelu Prickner /danas se ondje nalazi vojno gradjevno poduzeće. Vlasnica tog hotela bila je evangelikinja) Svakako, da to nije bilo javno nego privatno Bogoslužje, jer je evang. vjera još uvijek bila zabranjena. Povremeno je dolazio isti pastor u Zagreb na Bogoslužje, a godine 1857 je održano polujavno Bogoslužje u tadašnjem hotelu Pruckner Ilica 44 /danas vojno gradjevno preuzeće/ čija je vlasnica bila evangelikinja. Došao je takodjer pastor iz Ljubljane dr. Elze po imenu. Njih 28 sakupljenih evangelika dirnuti Bogoslužjem obavezali su se, da će plaćati putne troškove pastoru svaki puta kada ovaj bude došao iz Ljubljane. Tu i tamo je tako održano Bogoslužje.

Tri godine kasnije godine 1860 formirali su evangelici u Zagrebu filijalnu crkvenu općinu i odlučili su da se priključe evangeličkoj općini u Ljubljani kao njena filijala. Prema ovoj odluci se u Zagrebu imade održavati barem 4 puta godišnje Bogoslužje, dok 25% sviju prihoda ide u korist materinje općine u Ljubljani. /Danas bi se ljubljančani htjeli priključiti nama u Zagrebu kao filijala!/

Od tog časa, od kako su se ev. organizirali bar kao filijalna općina, općina je počela rasti. Interesantno je i to spomenuti, da su pod filijalnu općinu Zagreb potpadali svi evangelici na području cijele Hrvatske. Godine 1865 bilo je već preko 300 evangelika u Zagrebu, koji su nastojali da se osamostale i da dobiju stalnog svećenika. Na sreću je jedna hrvatska obitelj u Zagrebu u Gajevoj ulici 7 /prolaz Marić zgrada/ ustupila u dvorištu jednu salu, koja je bila preuredjena za prvu evangeličku Bogomolju u Hrvatskoj. Dana 5.XII.1865 održano je prvo javno evangeličko Bogoslužje u molitvenom domu po prvom evangeličkom župniku koji se odazvao pozivu zagrebačke općine dr. Herman Soedelu. Možemo si živo predstaviti radost evangelika, da su konačno došli bar do donekle prikladne prostorije za redovito održavanje Bogoslužja, i do svog prvog župnika. Gradska općina je šutke prešla preko te činjenice. Odmah je nakon toga počeo intenzivan rad. Održavani su redoviti satovi vjeronauka, konfirmacije, biblijski satovi itd. Ali ne samo, da je dolaskom prvog stalnog župnika zagrebačka općina započela intenzivnim duhovnim radom, nego su se sada počele formirati u Sisku, Varaždinu i Karlovci filijalne općine koje je duhovno zbrinjavao zagrebački župnik. Po 4 puta godišnje odlazio je pastor Soedel u Varaždin i Sisak, a po 2 puta u Karlovac. Kasnije je Varaždin tako ojačao, odnosno filijalna općina da je dobila svog stalnog propovjednika Bläser-a, koji je u školskoj zgradi u Varaždinu održavao Bogoslužja.

Već su se protestanti ponadali, da će im godina 1866 donijeti ravnopravnost sa katolicima, kada u saboru hrvatskome predali molbu, da bi smjeli formirati samostalnu hrvatsku protestantsku crkvu, koja bi bila samostalna a ne ovisna niti o nijemcima niti o madjarima, nego da bi imala svoje narodno crkveno vodstvo, koje bi bilo odgovorno hrvatskim, a ne tudjinskim vlastima. U Saboru nastala je kako čitamo u saborskim izvještajima te godine velika diskusija. Katolički biskup Šoić /Senjski biskup/ rekao je da bi davanje ravnopravnosti protestantima poremetilo jedinstvo zemlje, i da bi time nestalo slavne tradicije rkt. crkve. Kanonik Petrović rekao je dapače: „Znam, da protestanti poučavaju da je čovjek postao od majmuna. Kod svake vjere se vjernik mora držati nekih načela. Ja znam, da je dosta ako netko kaže ja ne vjerujem u ništa pa da bude protestant!“ To je bilo prije svega 88 (prekriženo 86) godina!

Protiv tih očitih kleveta koji odišu duhom inkvizicije ustala su dva narodna poslanika i to oba hrvati katolici, što je najinteresantije. Poslanik Vončina je odgovorio:

„Za umirenje kanonika Petrovića mogu reći, da su protestanti kao i ostali ljudi stvoreni po Božjoj slici, kao i drugi kršćani, i da oni sa ostalim gradjanima kršćanima žive u kršćanskoj ljubavi i slozi“

Drugi narodni poslanik dr. Stojanović rekao je:

„Nemogu šutke preći preko tvrdnje kanonika Petrovića, kada tvrdi, da je dosta ako netko kaže: ne vjerujem ni u što, pa da je time protestant. Mislim, da nam već i dostojanstvo ovog doma /sabora/ nalaže da takve tvrdnje odbijemo. Nisam mogao vjerovati, da danas u XIX vijeku nastupaju dva učena čovjeka da bi branili princip, da čovjek nema pravo da bira kojoj religiji želi pripadati“ To iz ustiju jednog katolika ćuti nije sigurno bilo onoj gospodi ugodno, ali je istinito.

Ipak taj prijedlog iako je prošao saborom nije bio potpisan sa strane kralja, klerikalnog kralja. I tako opet evangelici nisu dobili ravnopravnost sa katolicima. Jedino što je značilo vidan napredak bila je potvrda gradske općine, kojim se potvrdjuje formiranje samostalne evangelićke općine a (op.prep. augsburške) i h (op.prep. helvetske) vj. (op.prep. vjeroispovijesti ) u Zagrebu, ali to je uslijedilo 10 godina kasnije 1876 godine. Godinu dana 1877 27.VIII. utemeljena je po vlastima priznata evangelička crkvena općina. Cijelih 17 godina trajala je ta borba za priznanje. Crkveni predstavnici kao Petar Rath, Grof Ernst von Schlippenbach, Martin Djuriš, Otto Opeln i Erik Nütze su bili oni koji m je to priznanje uspjelo. Iste godine ali istupio je pastor Dr. Södel iz službe crkve pa je općina ostala bez župnika kroz gotovo 2 godine. Jedino je svakih 14 dana dolazio iz Varaždina propovjednik Bläser na održavanje Bogoslužja, a povremeno je dolazio i ljubljanski župnik ev. Schack. Župnik Soedel pokopan je na Mirogoju. Nakon 2 godine uspjelo je ipak naći novog župnika u osobi pastor i Dekana Andrije Dianiške, koji je u svom kratkoročnom službovanju u Zagrebu kroz svega 3 godine stekao velike zasluge u pogledu zidanja nove evangeličke crkve. Općina je i opet stalno rasla. Već je brojala 500 (prekriženo 800) duša samo u Zagrebu, a 6000 u Hrvatskoj. Molitveni dom bio je daleko premalen da primi sve vjernike.

Od pastora Dianiške počinje zlatno doba naše općine. Odlučni prezbiteri poduzimlju da dodju do nove crkve, župnog stana i škole. Počeo se formirati odbor za gradnju crkve, sakupljalo se u općini, a gradska općina zagrebačka poklonila je zemljište preko puta ondašnje plinare, gdje su miševi obitavali u kukuruzu. Po ondašnjim prilikama, to je bilo izvan grada, pa su mislili: neka si evangelici tamo grade svoju crkvu! Ta darovnica bila je vezana uz uvjet, da crkva bude sagradjena (prekriženo: do veljače 1883;) u protivnom zemljište bi bilo opet pripalo gradu. To je doista bio kratak rok, ali se evangelici nijesu dali smesti. Uputili su poziv protestantskom inozemstvu, a župnik Dianiška pošao je u pratnji jednoga od najagilnijih prezbitera zagrebačke općine, grofa Schlippenbacha na put u Karlsruhe, gdje se je obdržavala glavna skupština Gustav-Adolfovog društva. Ondje je molba zagrebačke općine bila uvažena, i delegati su primili prvi veliki dar u iznosu od RM 16.777.- za gradnju crkve i župnoga stana. Potsdammski dvorski propovjednik Rogge mnogo se zalagao, da Zagreb dobije taj veliki dar. Želio bih citirati nekoliko rečenica iz govora pastora Rogge-a, kojima je obrazložio svoj prijedlog:

„Ne radi se o jednoj općini, nego o jednom središtu i žarištu, gdje se okupljaju evangelici iz čitave jedne zemlje, vjernici koji žive rasijano, a uz to će Zagreb postati središte i za Bosnu.“

Koliko je taj čovjek zaista poznavao naše prilike u ono vrijeme, i koliko je vidovitosti imao u pogledu Bosne! I dalje reče on: „Zagreb je najvažnija pred straža evangeličke crkve na istoku slavenskih naroda na Balkanu, kojima treba pomoći“. I završio je riječima: „Zagreb je najsiromašnija općina medju siromašnima, i zato ju preporučam. Pa makar bi ona primila i najveći dar, ona ipak ne bi prestala biti UNSER SORGENKIND Gustav-Adolfovog društva! Ali ipak ona stoji na braniku.“

Toliko o pastoru Rogge-u, koga se sa zahvalnošću i danas sjećamo.

Dne 30. svibnja 1881 postavljen je kamen temeljac župnoj zgradi, a 30. ožujka 1882, dakle točno pred 70 godina, ta je zgrada kao jednokatnica bila dovršena. To je bila prva evangelička gradjevina poslije reformacije na području banske Hrvatsle. Zgradu je gradio gradjevinski majstor Bolle, koji je gradio i crkvu, a kasnije i katedralu u Zagrebu.

Tako je uz veliku pomoć G-A. društva bila sagradjena prva gradjevina. Za gradnju crkve stizali su manji i veći prilozi sa svih strana, ponajviše iz inozemstva: iz Njemačke, Austrije i Švicarske. Potrebna svota od 25.000 forinti bila je premašena. Nažalost je župnik Dianiška morao napustiti Zagreb. On je naime ujedno bio i lektor madžarskog jezika na sveučilištu, pa su ga studenti nekoliko puta isfućkali, što je na njega tako djelovalo, da je napustio Zagreb. To je za općinu bio težak gubitak, jer je Dianiška bio uzoran svećenik i crkveni radnik. /Napominje se, da je navodno htio vršiti agitaciju protiv rkt. crkve/.

Odbor za gradnju crkve dobio je u osobi tadašnjega direktora gradske plinare Mundera, djeda našega današnjeg prezbitera i računoispitača, agilnoga suradnika, koji se je kroz niz godina nesebično zalagao za gradnju crkve. I ostali prezbiteri radili su neumorno na tom da se osiguraju sredstva za gradnju.

Potres godine 1880, kojim je Zagreb bio strahovito pogodjen, ostavio je tragove i na Molitvenom domu koji je kroz 2 mjeseca bio neupotrebiv.

Dok se je s jedne strane svim silama radilo na planovima za gradnju crkve, s druge strane počelo se je prodirati u Bosnu i ondje održavati prva evangelička bogoslužja. Jedan evangelista, propovjednik Palmer po imenu, služio je bogoslužje po privatnim kućama u B.Luci, Sarajevu i Prijedoru godine 1880.

Kako je gradjevinski ured u Zagrebu 7.IX.1882. dao dozvolu za gradnju crkve, bio je 13.IX.1882 položen kamen temeljac današnjoj našoj crkvi. Taj svečani dan, kojega uspomenu danas slavimo, imao je historijsko značenje za daljnji razvoj protestantizma u našoj zemlji i zato vam želim tok same proslave u kratko prikazati.

Danas 13.IX., na pedesetogodišnjicu osnutka Gustav-Adolfovog društva, sakupili su se u 8 sati ujutro preko puta plinare u velikom broju vjernici, svi prezbiteri s poč. predsj. grofom Schlippenbachom na čelu, zatim tadašnji predsjednik općine Martin Djuriš, graditelj Bolle, arhitekt Wachter /Švicarac/ i propovjednik Bläser iz Varaždina, te svi radnici. Propovjednik Bläser započeo je kratko bogoslužje čitanjem pjesme „Našao sam sada temelj“ /Ich habe nun den Grund gefunden/, jer je bilo opasno pjevati na otvorenoj ulici, što bi se smatralo provokacijom u ono vrijeme. Poslije molitve održao je propovijed uzevši pri tome tekst iz Sv. Pisma 2.knjiga Dnevnika 30,1.-21. Zatim je graditelj Bolle pročitao zakladnu povelju te je ujedno i uputio nekoliko prigodnih riječi grofu Schlippenbachu, kome se ima, uz Gospoda Boga, najviše zahvaliti, što je njegovim odlučnim zauzimanjem općina bila ujedinjena, i što je moglo pristupiti polaganju kamena temeljca. Nato je grof Schlippenbach uzeo čekić u ruke, udario njime 3 puta o položeni kamen temeljac, koji se nalazi ispod desnoga stupa kraj sakristije i reče: „U ime Boga Oca, Sina i Duha svetoga. Amen. Temelj našoj crkvi neka ne bude položen samo na zemaljski kamen, nego na duhovnu stijenu, koja je Krist Gospod. Neka Gospod Bog dade Svoj blagoslov za gradnju ove crkve, da bi njoj Božja sveta riječ bila uvijek propovijedana čista. Ali ako bi samo ljudska mudrost bila u njoj propovijedana, neka radije bude crkva pretvorena u ruševine. Neka bi u njoj uvijek bilo propovijedano o miru i ljubavi, – miru i ljubavi u općini, ljubavi i miru s ostalim kršćanskim vjeroispovijestima, medju kojima živimo; ljubavi i miru s ovom zemljom i ovim gradom, naročito s njegovom upravom, koja nam je poklonila ovo lijepo gradilište. Nemojmo nikada zaboraviti, koliku zahvalnost dugujemo ovoj zemlji i gradu. Tako nam Bog pomogao. Amen.“ Iza njegovih riječi stupili su svi prisutni pred kamen temeljac i udarili po 3 puta čekićem o njega zazivajući blagoslov Gospodnji. Nato je kamen temeljac, koji je kasnije držao propovjedaonicu, što se je u prvo vrijeme nalazila o desnom stupu, bio zazidan te molitvom, Očenašom i blagoslovom bila je završena ova svečanost vani.

Poslije toga pošla je čitava općina u stari molitveni dom u Gajevu ulicu, gdje je bilo održano bogoslužje s propovijedi propovjednika Bläsera na temelju riječi Iv.4,25.26. i pjesmom „O kad bih imao tisuću jezika“. Istovremeno pošao je jedan prezbiter na poštu da pošalje pozdravni brzojav s ove svečanosti centralnom odboru Gustav-Adolfovog društva u Leipzig.

Tako je bilo započeto djelo gradnje naše crkve prije 70 godina: Gradnja prve evangeličke crkve u Hrvatskoj.

U medjuvremenu bilo je uspjelo naći svećenika i župnika u osobi Dr-a Juliusa Kollatscheka, koji je iz austrijske Šlezije došao u Zagreb. Dr. Kollatschek bio je nadaren sjajnim organizatorskim sposobnostima, a ujedno bio je neumoran dušobrižnik. Neumorno radio je u toku svojega djelovanja do godine 1899.,t.j. kroz 16 godina na konsolidaciji prilika u općini i na prikupljanju evangelika u čitavoj Hrvatskoj, a zatim i još dalje u Bosni. U samoj Hrvatskoj prikupio je 2884 evangelika, osnovao 5 filijalnih općina /Bjelovar, Bršljanica, Kutina, Milnska i Vel. Pisanica/ te 4 propovjedničke stanice u Moravicama, Petrinji, Sisku i Krapini. Da bi mogao posjetiti evangelike, koji su živjeli rasijano u Bosni i Hercegovini te nijesu imali nikakove vjerske veze medju sobom, zamolio je Gustav-Adolfovo društvo u Leipzigu za materijalna sredstva, koja bi mu omogućila da podje na dulja putovanja. Mogli bismo ova putovanja usporediti s misijskim putovanjima apostola Pavla iz Azije u Evropu. Na svom prvom putu posjetio je župnik Kollatschek mjesta Aleksandrovac, Prijedor i Banja Luku, gdje ujedno osniva filijalne općine. Ne smijemo zaboraviti, da je veliki dio puta prevalio fijakerom, a ne možda željeznicom; fijakerom – po gotovo nikakovim cestama u Bosni. Na svom drugom putovanju prošao je opet istim mjestima služeći vjernicima riječju Božjom i sakramentima, ali je produžio put i dalje do Sarajeva, glavnoga grada Bosne, gdje je takodjer osnovao crkvenu općinu. Bio je neprestano na putu brineći se za vjernike u rasijanosti, u osamljenosti, za koje je njegov posjet uvijek bio doživljaj. Za svoje zasluge bio je promoviran na počasnoga doktora bogoslovije sveučilišta u Tűbingenu.

Njemu se ima ujedno i zahvaliti, da su sve radnje oko crkve bile pravovremeno završene, i da je crkva bila sagradjena prije predvidjenoga roka. Svečan posveta i otvorenje crkve bila je zakazana za 30.ožujka 1884., t.j. godinu i pol nakon polaganja kamena temeljca. Za tu svečanost bilo je razaslano preko 1.200 pozivnica samo u inozemstvo, svim protestantskim crkvama Evrope.

U nedjelju 16.III.1884. sakupila se je naša općina posljednji puta u starom molitvenom domu. Župnik Kollatschek održao je propovijed na temelju teksta 1.Sam.7,12: „Dovde nam je Gospod pomogao“. Kakogod su mnogi vjernici bili dirnuti ovim bogoslužjem i s jedne strane žalili što moraju ostaviti ovo mjesto, koje im je kroz 18 godina služilo kao mjesto mira i potkrepljenja njihove vjere, gdje su se okupljali oko riječi Božje, – ipak je prevladala radost, što su sada u mogućnosti služiti Gospodu u Njegovom novom svetištu, u kojem će svi imati mjesta.

Pet dana kasnije, 20. i 21. ožujka, stigla su i zvona od lijevanoga čelika, koja su ugodjena na As-dur akord, a nose na sebi tekst 1.Kor.13,13. Veliko zvono zove se LJUBAV /teško 473,5 kg/, srednje NADA /250,5 kg/, najmanje zvono VJERA /152 kg/. Malo zvono /Vjera/ zvoji ujutro, srednje /NADA/ o podne, a najveće zvono /LJUBAV/ navečer. Istoga časa završio je i graditelj orgulja Hefferer postavljanje orgulja. Crkveno sudje stiglo je kao dar raznih crkvenih općina iz Njemačke. Bibliju poklonila je porodica Cőlln; ruho za propovjedaonicu i krstionicu poklonio je potomak kneza Ivana Postojanoga iz Saske; oltarski križ poklonile su žene Magdeburga; svijećnjake grad Bremen, sag pred oltarom – žene Glogau-a /u Šleziji/; pult za bibliju – član holandeške reformirane crkve; sudje za krštenje i sudje za pričest poslale su žene slobodnoga hanzeatskoga grada Lűbeck-a.

Dan prije samoga posvećenja pristizavali su gosti iz sviju krajeva. Navečer u 6 sati po prvi puta, pred sakupljenim mnoštvom vjernika, zazvonila su nov zvona kroz čitav jedan sat. Gotovo svi prisutni imali su suze u očima, kad su čuli prvi put zvona s evangeličkoga tornja u Zagrebu. I kao da su ta zvon objavljivala na dirljiv način naviještanje psalmiste: Ps.126: Kada će Gospod izbaviti sužnjeve Ciona, bit ćemo kao oni koji sanjaju: usta će nam biti puna smijeha, i naš jezik pun slavljenja. Onda će se govoriti među poganima: „Gospod je učinio veliko djelo na njima; Gospod je učinio velika djelo na nama. – stoga se radujemo. Koji sa suzama siju, u radosti će žeti; oni odlaze plačući i noseći plemenito sjemenje; vraćaju se u radosti noseći svoje snopove.“

Dan kasnije, u nedjelju, sakupili su se u dvorištu svi počasni gosti i vjernici, medju njima tadašnji ban Khuen Hedervary, visoki činovnici i oficiri, gradonačelnik Zagreba, veliki župan, senatori, gradski očevi te 4 svećenika: Dr. Kollatschek, superintedent Schacht iz Beča, senior Medicus iz Trsta i pastor Kniessner iz Ljubljane. Svećenici nosili su bibliju i oltarsko sudje; na čelu povorke koja je krenula iz župnog ureda prema glavnom ulazu u crkvu. U povorci bili su mnogi vjernici iz Trsta, Ljubljane i Celja, koji su na tu svečanost došli u Zagreb. Pred povorkom pjevača su evangelička djeca, njih 42, pod vodstvom propovjednika Palmera, a ispred sviju nosila je učenica Luisa Kramer jastučić s ključem crkve. Kad su stigli pred crkvu, zašutjela su zvona, koja su zvonila čitavi sat, i graditelj Bolle predao je crkveni ključ počasnom predsjedniku općine, grofu Schlippenbachu, uz pozdravni govor i riječ zahvalnosti, našto je impozantni starac Schlippenbach, koji je imao dugu sijedu bradu, uzeo ključ i položio ga u ruke župnika Kollatscheka zahvaljujući svima onima, koji su pomogli da se ova crkva sagradi. Zatim je izrekao, da u ime općine daje ovoj crkvi ime „Christus-Kirche“ riječima: „Jer znamo, da nema u drugom spasenja, niti je ljudima dano drugo ime, u kojem bi se mogli spasiti, osim imena Isusa Krista.“ Nato je župnik Kollatschek otključao vrata crkve s riječima iz Ps.118: „Otvorite mi vrata pravednosti, da onamo udjem i hvalim Gospoda. Ovo su vrata pravednosti; pravednik će kroz njih ući i hvaliti Gospoda. Haleluja“. I ponovo su zvona zazvonila. I dok je zbor pjevao, praćen zvucima truba /Posaune/, ulazili su vjernici u crkvu. Veliki dio njih nije mogao naći mjesta, pa su ostali ispred crkve i ispunili čitav prostor sve do plinare.

Nakon što su svi zauzeli svoja mjesta, superintedent Schacht stupio je pred oltar i obavio posvećenje crkve, a zatim je počelo prvo bogoslužje. Organista Gaudy zasvirao je preludij i pjesmu „Gospoda hvali, na nebu moćnoga kralja!“ Liturgiju i propovijed održao je župnik Kollatschek po tekstu Lk.19,37-40. Nakon molitve i Očenaša pjevao je zbor pjesmu pričesnu pjesmu „Okiti se, draga dušo!“ Senior Medicus iz Trsta održao je zajedničku ispovijed i u zajednici sa župnikom Kollatschekom podijelio svetu pričest. Na kraju podijelio je župnik, poslije završne molitve, blagoslov. Pod zvonjavom zvona zapjevao je narod pjesmu „Zahvalte Bogu sad“. U četvrt na jedan bi završeno prvo bogoslužje u ovoj našoj crkvi.

Namjerice ne ću govoriti o doista veličanstvenoj propovijedi, koju je župnik Kollatschek održao pod naslovom „Kamenje govori“ /Di Steine reden/, jer bih ovu propovijed rado pročitao za 2 godine, kada ćemo – ako Bog dade – slaviti 70-godišnjicu posvećenja crkve i prvoga bogoslužja u njoj.

Svakako želim istaknuti, da u nekim časovima stojimo posramljeni pred agilnošću naših predja, koji su se neumorno borili kroz više od 30 godina za slobodu ispovijedanja vjere i za gradnju svoje crkve. Ali s druge strane, ipak smo i te kako ponosni na njih i ponosni što nas ima sve više i više evangelika u našoj lijepoj Hrvatskoj i Bosni, te što nismo zatajili i razočarali one, koji nijesu ovu crkvu gradili samo za sebe, nego i za kasnije naraštaje, – i za nas.

I upravo 70 godina poslije polagana kamena temeljca mi smo ovaj hram Božji obnovili i uredili ga, da – ako Gospod Bog dade – posluži još 70 godina idućim pokoljenjima u nizu naraštaja prema vječnosti.

Vrijeme je poodmaklo. Predaleko bi nas dovelo da detaljnije iznosim sve što se je poslije gradnje općinske zgrade i crkve dogodilo. O tome želim jednom u ciklusu predavanja iz života naše evangeličke općine u prošlosti i sadašnjosti i okviru zimskih biblijskih satova govoriti. Sada neka budu iznešene samo još neke važnije činjenice iz života naše crkve.

Dvije godine poslije posvećenja crkve bilo je osnovano evangeličko gospojinsko društvo, koje je sve do godine 1945 kroz skoro 60 godina radilo neumorno na humanitarnom i socijalnom polju vodeći brigu o najpotrebnijim i najsiromašnijim članovima naše općine. Sjetimo se samo božićnih darivanja u našoj crkvi, kada su naša djeca – često preko 80 njih na broju – bila od glave do pete obučena.

Dne 1.X.1888. je nakon dugoga traženja konačno uspjelo otvoriti prizemlje škole, evangeličku pučku školu. I konačno, kad se je mislilo, da će tadašnje vlasti odobriti formiranje hrvatsko-slavonskog seniorata, što je u ono doba nažalost bilo ovisno o državnim vlastima, vlasti su dale ravnopravnost protestantima, ali nijesu dozvolile osamostaljenje evangeličke crkve u Hrvatskoj, nego je ona i nadalje potpadala pod austrougarsku crkvenu upravu.

Nakon 16 godišnjega neumornoga djelovanja kao župnik u Zagrebu, Dr. Kollatschek je 1899 pošao u mirovinu, u 70. godini svoga života. Težak je bio rastanak općine od svojega neumornog pastira, koga stariji članovi općine, koji su ga poznavali, još i danas nose u svom srcu. Župnik Kollatschek udario je temelj općinskom radu zagrebačke crkve – radu u širinu.

Kollatscheka naslijedio je župnik Bayer Georg, koji je rodom iz Lwowa u Galiciji. On je nastavio djelo svojega predšasnika, pogotovo u provinciji. Otvorio je drugu evangeličku školu u Mlinskoj 1901; isto tako podiže u Srpskom selištu Molitveni dom 1908. Po zakonu o protestantima morao se je Zagreb priključiti madžarskoj evangeličkoj crkvi. Isto tako u vrijeme djelovanja župnika Bayera pada donošenje Zakona o medjusobnim odnosima vjeroispovijesti /Interkonfesionalni zakon/ 1906. Vjernici reformirane vjeroispovijesti osamostalili su se 1907 osnovavši vlastitu crkvenu općinu, ali time da im služi evangelički svećenik.

Pošto je prostor za evangeličku školu bio premalen, sagradjena je 1909 dvokatna zgrada za školu pokraj općinske zgrade. Ujedno je evangelička općina otvorila i Gradjansku školu.

Nakon 19 godišnjeg službovanja umre župnik Bayer i bio je sahranjen na starom evangeličkom groblju na Mirogoju. Njega naslijedi tadanji zagrebački vikar Filip Popp, prvi zagrebački svećenik, koji potječe iz Hrvatske. U njemu je zagrebačka općina, kao i kasnije zemaljska crkva, dobila najsposobnijeg organizatora u cijeloj zemlji. Čvrstom rukom vodio je često puta ugroženu općinu poslije 1918 godine. Njegovo je djelo bilo formiranje hrvatsko-slavonskog seniorata 1921. godine, osnutak filijalnih općina u Bršljanici, Bjelovaru i Mlinskoj s 1000 duša, propovjedničke stanice u Karlovcu i Oroslavju. Naročito se je posvetio misijskom u općini  uvevši biblijske satove. Ujedno je osnovao dječje obdanište s jednom diakonisom. Glavni rad njegov protegao se je na ujedinjenje svih evangeličkih općina ne-slovačke narodnosti u jednu zemaljsku crkvu. To se je dogodilo godine 1927. Tri godine kasnije bio je od 71 općine i 65 filijala jednoglasno izabran prvim biskupom (1931). O njemu ne bi ni bilo potrebno mnogo govoriti, jer ste konačno svi vi dobro poznavali, a i sama crkvena povijest, kao i povijest uopće, znati će ga cijeniti kao kršćanina, kao čovjeka i pastira svoje općine, koji u času opasnosti nije napustio svoje stado, nego ostao uz njega uz žrtvu života. Njegovo ime ostat će i pokoljenjima u uspomeni kao i ime biskupa-mučenika.

Od godine 1945 do 1946. zagrebačka je općina ostala bez svećenika do mojega povratka iz internacije. Posljednja etapa počinje mojim izborom za zagrebačkoga župnika u mjesecu rujnu 1946. O sebi ne želim ništa reći. To neka učini jednoć onaj, koji će mene naslijediti. Ali kako smo i mi svi dobro upućeni i mnogo se zanimamo za rad naše crkve, htio bih samo jednu interesantnu sličnost našega današnjeg rada s radom prije 70 godina iznijeti. I danas je zagrebačka evangelička općina središte protestantizma u Hrvatskoj i Bosni; i danas mi, koji stojimo u službi crkve kao svećenici i propovjednici, putujemo često u filijalne općine, kojih ima vrlo mnogo, tako da često ne možemo obaviti sve dužnosti i poslove, koje imamo u matičnoj općini.

Svima vama želio bih zahvaliti s ovoga mjesta vama svima za ovaj rad u našim filijalama, koje su tako osamljene u moru inovjernika, izvrgnute opasnostima i napadima, pa je naša sveta dužnost da ih ne ostavimo. Iako nas nema mnogo evangelika u Hrvatskoj i Bosni, nije kvantiteta sjemenja važna, nego kvaliteta.

Zaista: čista, sjajna prošlost leži iza nas, ispunjena borbom, neumornim radom, žrtvama materijalnim i ljudskim. Gospod Bog ovu općinu naročito blagoslovio. Vodio nas je kroz bure i oluje, kroz mržnju svijeta i zlobu bližnjih. Ali jer smo mu ostali vjerni i u onim najtežim časovima, On nas nije napustio, nego nas je vodio sigurnom rukom  u prošlosti i do današnjega dana. A vodit će nas i u budućnosti, ako se potpuno predamo Njegovu vodstvu, ako se bacimo u Njegovo naručje slijepo Mu vjerujući, ne pitajući što će donijeti budućnost. On koji bdije nad svima nama, znat će što je za nas dobro.

Draga općino!

Naš zavjet neka bude: S Bogom u budućnost; s Kristom kroz život; S Duhom svetim u svagdašnjicu! Tako nam Bog pomogao. Amen.

Prijepis teksta: Saša Maligec

Zabranjeno je preuzimanje i obljavljivanje ovoga teksta bez pismene suglasnosti portala Horizonti vjere.