Svećenik Aleksandar Šmeman u odličnom članku govori o predivnom Bogu koji vjeruje u svoje stvorenje, u čovjeka.

Gospode, tko sam ja da me se spominješ? Što je tebi do mene ovakvog, Gospode? – pita se čovjek? A Bogu je sve do čovjeka, pa je čak, kako kaže evanđelje, Sina svoga jedinorođenoga dao da se razapne za život čovjeka i svijeta. Zašto? Zato što Bog vjeruje u čovjeka! To je prva istina kršćanske vjere. Naša vjera je od Boga, na Božju inicijativu, od Boga koji je prvi povjerovao u nas i svoju nadu prvi položio u nas, jer nas je prvi zavolio. Što je čovjek nego Božja vjera, Božja nada i Božja ljubav? Naša vjera i nije ništa drugo do naš odgovor na tu Božju vjeru u nas, naš odaziv na Božji poziv. Jer svi smo mi kao Lazar koji je već mrtav i zaudara, i svima nama prvi prilazi Krist i u temeljima naše duše zove nas: “Iziđi!”.

Nisi ni znao, čovječe, a Gospod je prvi prišao da vidi tvoj unakaženi lik, tvoje rane, tvoj jad, tvoju smrt, tvoje zaudaranje. Da ih iscijeli, da te spase. On ti je prvi u tvome srcu rekao: “Iziđi iz rana i jada, smrti i smrada!”, pozvavši te po imenu. Nisi ni znao, a već se u kostima tvojim zauvijek razgorio oganj koji je Krist došao baciti na zemlju. I, gle, osjećaš da se u tebi već dogodilo nešto što je zauvijek riješilo tvoju sudbinu. Vjera tvoja u tebi navire kao odziv cijeloga tvoga bića na Kristov glas što te je otajstveno pozvao na dubinu života. Naša vjera počinje kao uskrsno čudo, kao mali unutarnji Uskrs, kao osobna Pasha, kao izlazak na Božji poziv iz tame nevjere i smrti na svjetlost vjere i života.

“Ne izabraste vi mene, je ja izabrah vas”, govori Krist svojim učenicima. Zavolio te je, izabrao te je vidio te je izdaleka tvoj Bog i pošao ti u susret dok još nisi ni znao, dok još nisi ni bio satkan u utrobi majke svoje. I tebi izabranome se otkrio Bog. I ti počinješ živjeti tim otkrivenjem. Iz dubine tvoga bića se podiže tajanstveni šapat: “Vjerujem” i to je glas tvog odgovora na otkrivenje Božje, glas tvog novog rođenja koji žubori tajno u tvojim kostima i obuzima čitav tvoj život, to je tvoj odgovor kojim postaješ živi, odazivajući se poput psalmiste “iz dubine” na glas Kristov što te zove: “Izađi od mrtvih i budi živ kao što je živ Bog Živi”.

Prvi je zakucao na vrata tvoga srca i ti si krenuo da ih otvoriš, drhteći trepereći i odazivajući se: “Da, vjerujem, Gospode!” “Ti me ne bi tražio da me već nisi našao” (Paskal) – govori Gospod iza tajanstvenih vrata tog suštinskog susreta, zagrljaja i razgovora čovjeka s Bogom kojega zovemo vjerom. “Gospode, ne bih ni počeo da te tražim da mi Ti nisi prvi prišao i pronašao me u sjeni smrtnoj” – odgovara čovjek preplavljen neočekivanom radošću koja se pretvara u radosni strah Božji: ne strah od Boga kao tiranina (strah malovjerja, koji ne može da nas podstakne na ljubav prema Bogu i “žeđ za savršenstvom”), već sveti strah, koji dolazi od vjere i ljubavi, strah da ne povrijedimo tu ljubav Božju prema nama, da ne iznevjerimo tu Božju vjeru u nas.

I gle, dolazi čas kada se vrata otvaraju. Stojiš pred Kristom koji te gleda. Ne znaš zašto, ali cijelo tvoje biće potresa iz dubine neki drhtaj, neka suza što se penje iz duše tvoje do tvojih očiju. Vidio si Krista, ali, gle, nisi ti taj koji plače! Krist je taj koji plače za tobom, jer On – kako govori Justin ćelijski – “Bog koji plače”, najljepši Bog, jedini Bog za čovjeka, naš Bog. “Isus zaplaka” kaže evanđelje.

Tvoje suze kojima si progledao istekle su iz Kristovih očiju kojima te je ugledao i spasao, kao što je bujica novoga života kojega osjećaš u sebi, istekla iz Kristovog života. Zašto plačeš pred Kristom? Vidiš Krista i u ogledalu Njegovog lika – svoj lik! Vidiš Krista i vidiš sebe, i shvaćaš ” da tvoj život nije pravi život, već da je propast”, i da je Krist tvoje jedino spasenje. Stojiš pred Spasiteljem, takav kakav si, nikakav, unakaženog lika i shvaćaš koliko zaudaraš na grijeh i smrt, i pokušavaš nešto da uzmucaš. Ali gle, Krist prvi progovara: “Ja sam onaj koji vjeruje u tebe. Ti si moj i Ja te ne dam, jer sam za tebe umro i uskrsnuo.” Ali Gospode” – pitaš se skamenjen – “kako je moguće da Ti vjeruješ u mene ovakvoga? A vidim, osjećam i znam da vjeruješ, i Tvoja vjera u mene je moj jedini spas. Da Gospode, zahvaljujem Ti jer je velika tajna tvoje vjere u čovjeka, a ta tajna jest Crkva tvoja u koju nas primaš”.

Autor: Aleksandar Šmeman

Preuzeto iz: Vjerujem (Svetigora), 1996.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.