Pred nama je serija razmišljanja o Apostolskom vjerovanju. Ovoga puta razmišljamo o vjeru u Sina njegova jedinoga. Apostolsko vjerovanje nastalo krajem Drugog stoljeća nakon Krista. Naziv “Apostolsko” nije zbog toga što su mu apostoli autori, već zato što je u njemu sažeto vjerovanje kako su ga apostoli primili i prenijeli drugima.Bio je to krsni obrazac ispovjedi vjere (dakle krštenici su njime potvrđivali što doista vjeruju) koji se nastao u Rimu, da bi se kasnije proširio po cijeloj kako Zapadnoj crkvi.
Apostolsko vjerovanje
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, i život vječni. Amen
SINA NJEGOVA JEDINOGA…
Ivan nam u svome evanđelju donosi jedan od najljepših biblijskih stihova koji se odnose na naše spasenje: «Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.» (Iv 3, 16). Biblijsko je učenje o jedinorođenom Sinu Božjemu potvrđeno i u Apostolskom vjerovanju, kada izjavljujemo da vjerujemo u «Isusa Krista, Sina njegova jedinoga…».
Biblija vrlo jasno naučava sinovstvo Isusa Krista. Sada se zadržavamo na terminu jedinorođeni odnosno Sin njegov jedini. Što to znači da je Isus Krist Sin Božji i da li je Njegovo sinovstvo adekvatno našem statusu djece Božje?
Vidi i ovo: Jedinorođeni i Gospodin
Calvin nam objašnjava ovaj dio Apostolskog vjerovanja u Institucijama kršćanske religije na sljedeći način: «Potom je nazvan Sin Božji, ne kao ostali vjernici usvojen milošću već istinit i prirodan i zato jedinorođeni da bi se razlikovao od svih ostalih. Pošto nam Bog u Svetom pismu čini čast svima koji su preporođeni u novom životu nazivajući nas Božjom djecom. Ali ipak to posebno pripisuje jednom jedinom Isusu Kristu, nazvanom istinitim i jedinorođenim Sinom…».
Evanđelja govore o Kristu kao Sinu Božjem. Tim se naslovom u Starome zavjetu oslovljavalo anđele (Pnz 32, 8; Job 1, 6), Izraelski narod (Izl 4, 22; Hoš 11, 1; Jr 3, 19) kraljeve (2 Sam 7, 14; Ps 82, 6)… O dolazećem Mesiji Stari zavjet također govori kao o Sinu Božjem. Čitamo u 1 Ljetopisima 17, 13, Natanovo proroštvo Davidu o dolazeće, Mesiji-Kralju: «Ja ću njemu biti otac a on će meni biti sin: svoje naklonosti neću odvratiti od njega, kao što sam je odvratio od tvoga prethodnika».
U Psalmu 2, 7 također čitamo stih koji se odnosi na Mesiju: «Obznanjujem odluku Jahvinu: Gospodin mi reče: ‘Ti si sin moj, danas te rodih’». Apostol Petar prepoznajući u Kristu Sina Božjega, prepoznaje u Njemu pravoga Mesiju (Mt 16, 16). Ta spoznaja dolazi od Boga. No, Krist nije usvojeni Sin Božji poput anđela, izraelskog naroda, kraljeva, odnosno nas koji smo milošću Božjom primljeni za Božju djecu. Krist je Jedinorođeni Sin Božji.
Terminom jedinorođeni prvi su kršćani željeli naglasiti biblijsku istinu o Kristovu prapostojanju. Kristov početak nije u rođenju od Djevice Marije već u rođenju od Oca u vječnosti. U Nicejsko-carigradskom vjeroispovijedanju ispovijedamo u «…rođena ne stvorena…». Naime, u ranoj su se Crkvi pojavili takozvani Manihejci koji su naučavali da je Krist stvoren od Boga (dakle stvorenje poput drugih stvorenja) a da se tek rođenjem od Djevice Marije naziva Sinom Božjim. No, biblijsko je učenje da je Krist rođen od vječnosti od Oca, što u biti znači da nema početka, da je od vječnosti i da je po tome jedinstveni Sin Božji.
Nije milošću Božjom usvojen, već mu s pravom naslov Sin Božji pripada. Bog ga u dva navrata potvrđuje za svoga ljubljenoga Sina, kod krštenja i kod preobraženja. Isus sam sebe predstavlja kao Jedinorođenoga sina Božjega (Iv 3, 16) potvrđujući time da je od vječnosti. Isus će jasno reći da će oni koji ne vjeruju u Jedinorođenog Sina Božjega biti osuđeni (Iv 3, 18).
Izrazom jedini odnosno jedinorođeni Sin Božji želi se također naglasiti Božanski suodnos unutar Svetoga Trojstva. Kao što je Otac od vječnosti tako je i Sin od vječnosti. On nema svoj početak u ovozemaljskom životu: «I riječ je tijelom postala i nastanila se među nama, i mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.» (Iv 1, 14). Sin je vidio i poznaje Oca: «Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio» (Iv 1, 17).
Krist svoje božansko sinovstvo potvrđuje i svojim uskrsnućem. Apostol Pavao svjedoči: «a koji se uskrsnućem od mrtvih – po Duhu Svetom – pokazao kao Sin Božji, sa svom vlašću: Isus Krist, naš Gospodin.» (Rim 1, 4).
Pomolimo se;
Oče nebeski, hvala ti što si nam po svome sinu Isusu Kristu otkrio svoju slavu. Hvala ti da si svoga jedinorođenoga sina dao za naše spasenje. S njime s nam dao sve. Daj da I mi sebe damo potpuno tebi. Po Kristu, Gospodinu našem molimo.
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link
Ostale članke na temu Apostolskog vjerovanja vidi ovdje.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.