Nedavna tragedija koja se dogodila u Beogradu i okolini Mladenovca u Srbiji, potaknula je mnoge da se pitaju: “Gdje je Bog?”, “Gdje je Bog kada mladi ljudi stradaju?”. “Zašto Bog dozvoljava zlo, nevolju, tragedije, tugu?”. Upravo sam takva i slična pitanja dobio ovih dana putem društvenih mreža: “Gdje je taj tvoj Bog?”.

Uzrok zla

Uzrok svakoga zla je grijeh. Grčka riječ hamartia koju mi prevodimo kao grijeh znači promašiti cilj. Naši praroditelji su svojim neposluhom Bogu, pali u grijeh. Kada je čovjek rekao Bogu “ne trebam te”, promašio je cilj. Odvojivši se od apsolutne dobrote i ljubavi, od onoga koji život daje, čovjek je izgubio smisao i svrhu života. Slika Božja, po kojoj je čovjek stvoren je grijehom izobličena u čovjeku. Budući da je poslušao i povjerovao Sotonskoj laži, čovjek je grijehom sve više prljao sliku Božju u sebi. Sotona mrzi čovjeka, on je “čovjekoubojica”, ili kako drugi prijevod kaže “krvnik ljudi” (Ivan 8, 44). I vrlo su se brzo, prvim ubojstvom Abela od strane njegovog brata Kaina, vidjeli katastrofalni rezultati vjerovanja Sotoni i njegovim lažima.

I u generacijama koje su dolazile, Bog je slao svoju riječ, svoje proroke, ne bi li ljudi shvatili pogubnost odvajanja od Boga. Po prorocima, Bog je govorio ljudima: “vratite se k meni”. Ali čovjek je češće birao život bez Boga nego s Bogom. Na kraju je Bog sam, u osobi svoga Sina, došao biti jedan od nas. Bezbožnost i grijeh čovjeka su i Krista, utjelovljenog Boga prikovali na križ. No, On i s križa ljubi, doziva i grli grješnika. Razbojniku do sebe obećava: “Još danas ćeš biti sa mnom u raju”.

Bog je bio na križu! Sjetimo se toga svaki put kada pomislimo da Bog ne razumije naše patnje, nevolje i stradanja.

Kristova žrtva ljubavi i danas se nudi čovjeku. No, mnogi je ne žele. Oni ne žele Boga u svome životu, u svojoj obitelji, u školi, u društvu. Izabiru život bez Boga. Brinu za prolazno, materijalno. O svemu brinu, ali ne brinu o duši. Prolazno pozlaćuju, a dušu prljaju i uništavaju. A duša je ta o kojoj se trebamo brinuti, i obnavljati sliku Božju u nama. A slika Božja u nama se može obnoviti samo zajedništvom s Bogom. Nju ne mogu obnoviti ni škola, ni društvo, ni psihoterapija… Zato je od životne važnosti vratiti se Bogu, imati zajedništvo s Bogom. Tada ćemo se s promašenog cilja vratiti na pravi put. Imat ćemo smisao i svrhu života.

Čovjek koji promaši cilj, svrhu i smisao života, ne cijeni ni vlastiti ni tuđi život. Budući da nema zajedništvo s Bogom koji jedini daje trajni i apsolutni mir, u njegovom srcu vlada nemir i taj nemir širi oko sebe. Netko to učini i na najgori mogući način, nanoseći zlo drugima. “Nema mira bezbožnicima” kaže prorok Izaija (Izaija 57, 21). Sv. Augustin kaže: “Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi”. Duša koja je nepomirena s Bogom, poprimila je ružnoću zla.

Kakvim vrijednostima težimo?

Čovjek koji ima zajedništvo s Bogom, u kojemu se obnavlja slika Božja, koji ima mir Božji u svome srcu, on će zračiti dobrotom i ljubavlju. Kada na tome poradimo, kada njegujemo našeg duhovnog čovjeka, svoju dušu, riječju Božjom, molitvom, trajnim zajedništvom s Bogom, tada ćemo biti najbolji uzori drugima bilo kao supružnici, roditelji, prijatelji, na svome radnom mjestu, u društvu. Umjesto nakaradnih i problematičnih osoba koji putem društvenih mreža ali i javnih medija postaju sve više uzor mladima i djeci, Bog nas izaziva da se, pomireni s njim i u zajedništvu s njim pokažemo drugima kao uzor Kristolikosti. Ono što sijemo, to ćemo i žeti. Ne možemo sijati zlo, dozvoljavati da se u srca naša, naše djece i mladih sije zlo, i da očekujemo dobre rezultate. U što ulažemo kao društvo, kao obitelj, kao crkva, takve ćemo i rezultate vidjeti.

Danas se sve više govori o nekakvih progresivnim vrijednostima. I kakve nam vrijednosti društvo bez Boga nudi? Kada govorimo zaštiti nerođenih, o bračnoj zajednici kao isključivoj zajednici muškarca i žene, kada govorimo o Bogom danom rodnom i spolnom identitetu, mnogi nas smatraju čudacima, religioznim fanaticima, mrziteljima, isključivima. I dok osobe koje se zalažu za prekid života nerođenih, dobivaju nagrade kao osobe godine, kada se pod vrijednostima propagira nemoral, kada se pokazivanje zadnjica iz kojih vire ruže smatra umjetnošću koja nam treba predstavljati zemlju, kada se u medijima daje prostor osuđivanim kriminalcima i da ne nabrajam dalje, zašto se čudimo da kao društvo doživljavamo moralni pad? Dok se ne vratimo pravim Bogom danim vrijednostima, ne možemo niti očekivati da će nam kao društvu biti bolje.

Nažalost, vidjeli smo kako su se mnogi u ovoj situaciji solidarizirali s ubojicama. Dive im se, čestitaju im, nadahnjuju ih da i sami počine slične zločine. Sve je to pokazatelj razorne moći Sotone i na koji način on djeluje po onima čijim srcem ovlada. Mnogi su i ovu tešku tragediju iskoristili da još jednom iskažu svoju mržnju prema drugome narodu. Tamo gdje je mržnja prema drugome i drugačijem, tamo nema Boga. A gdje nema Boga, ima zla a oni koji mrze drugoga jer pripada drugome narodu, daleko su od Boga.

Gdje je Bog?

Dakle, rekli smo kako se mnogi ovih dana pitaju: “Gdje je Bog?”. To je dobro pitanje koje trebamo postavljati sami sebi svakodnevno, a ne samo kada dođe nevolja.

Gdje je Bog u mome životu? Imam li s njim trajno zajedništvo? Ljubim li ga, služim li mu? Vjerujem li njegovoj riječi? Je li mi stalo do njegove volje u svome životu, do njegovih zapovijedi?

Gdje je Bog u mojoj obitelji? Odgajam li djecu u duhu i strahu Gospodnjem? Dajem li im dobar primjer svojim kršćanskim životom? Odlazim li s njima u crkvu, molim li s njima? Čitam li Božju riječ s njima?

Gdje je Bog na mome radnom mjestu? Jesam li autentični svjedok Krista koji me ljubi i koji po meni želi da se proslavi? Obavljam li pošteno svoj posao? Ako sam poslodavac jesam li pošten prema svojim radnicima? Svjedočim li drugima ljubav Božju?

Kada smo u zajedništvu s Bogom, Bog će biti tamo gdje smo i mi. Ljudi će u nama prepoznati onoga kome služimo, koga ljubimo, onoga koji je svrha i smisao naših života.

No, nažalost, mnogi tjeraju Boga od sebe. Ne žele ga u svome životu, ne žele ga u obitelji, u društvu, u školi.

Da, treba postaviti pitanje:

Gdje je Bog u našim školama?, Gdje je Bog u našem društvu? Jesmo i ga protjerali? Želimo život bez Boga, školu bez Boga, društvo bez Boga, a kada dođe nevolja, prizivamo ga odnosno prozivamo ga. Bog ne želi biti “usputna stanica”, on ne želi biti “hitna pomoć” (mada u svojoj ljubavi i na takav način ponekad djeluje). On želi da ga slijedimo a ne da očekujemo da on nas slijedi, da bude tu negdje blizu i da mu otvaramo vrata svoga života samo kada je nevolja.

Kada smo u trajnom zajedništvo s Bogom, tada smo u “zaštiti Višnjega” (Ps 91,1).

Gdje je čovjek?

Pravo je pitanje gdje je čovjek? Dok Bog traži čovjeka, zove ga k sebi, čovjek je taj koji ne želi Boga. On ga tjera od sebe i onda se usuđuje, samo u nevolji pitati: “Gdje je Bog?” Bog je tamo je gdje smo odlučili da bude. Ako želimo da bude izvan našeg života, daleko od naše djece, od društva, ako želimo da se ne miješa u naše živote, zašto onda očekujemo da intervenira samo u nevolji?

Zlo koje se događa oko nas i koje i nas same pogađa, uvijek je alarm i ozbiljan poziv da se vratimo Bogu i kao pojedinci i kao zajednica. Poput izgubljenog sina (Luka 15, 11-32., trebamo “doći k sebi” i shvatiti da je jedini blagoslov, jedina svrha i cilj života imati zajednicu s Ocem. Tada zasigurno nećemo promašiti cilj. To ne znači da nikada nećemo počiniti grijeh, ali ćemo svakodnevno imati na umu da svojim grijehom žalostimo Boga, dolazit ćemo Bogu koji nam iskazuje milost i daje snage Duha svoga da živimo za njega.

Nažalost, sve dok Gospod ne dođe, kraljevstvo tame je uporno u svome djelovanju i mnoge zavodi. I što se bliži dan Kristovog slavnog povratka, Sotona sve više mobilizira svoje snage zla protiv čovjeka. Oni, koje uspije pridobiti za sebe, činit će zlo. Činit će ga i protiv onih koji služe Bogu. No, na nama je da se vratimo Bogu, da naše srce stekne najveću vrijednost, mir Božji, i tada ćemo doista i u dobru i u zlu biti u sigurnim rukama onoga koji je rekao da nas iz njegove ruke ništa ne može ugrabiti (Ivan 10, 29).

Autor: Biskup Jasmin Milić