Gradu Karlovcu postavljeni su temelji 13. srpnja 1579. i po tome je jedan od rijetkih gradova kojemu znamo točan datum izgradnje. Svrha izgradnje grada bila je isključivo vojna. Bilo je potrebno zaustaviti Turske sile da ne prodru u unutrašnjost Kranjske. Sve je započelo na saboru u Brucku na Muri gdje su se od siječnja do ožujka 1578. okupili poslanici Štajerske, Kranjske, Koruške i Gorice. Rasprava se vodila oko vođenja protuturske obrane, troškova koji su rasli, i dovršetka sustava graničnih utvrda.
Ova je renesansna tvrđava bila zamišljena kao idealni vojni grad. Izgrađen u obliku šesterokutne zvijezde, s pravilnim rasporedom ulica, i snažnim vanjskim zemljanim bedemima i šančevima, te s bastionima kojima je od početka bila zacrtana služba obrane vatrenim oružjem.
Mjesto izgradnje je odabrano 1578., u jesen su završeni planovi, a 1579. godine je postignut dogovor s grofom Jurjem Zrinskim koji kralju daje na korištenje grad Dubovac i vlastelinske zemlje za izgradnju utvrde. Izgradnju je predvodio Martin Gambon kao glavni inženjer.
Karlovac dobiva ime po nadvojvodi Karlu, a u izvornom nazivu je „Karlstdat“ što znači Karlov grad. Karlovac je kao takav postao nesavladiva utvrda u obrani protiv Turaka i sigurnost Kranjske. Karlovac je također od svoga začetka bio, vrlo kršćanski grad s dvije denominacije. U njemu su se od same izgradnje okupljali i protestantski i rimokatolički kršćani. Tako je bilo sve do protureformacije.
Protestantizam je na ovo područje dospio ne samo zahvaljujući strancima, već i tadašnjim stanovnicima grada pa i onima koji su na druge načine povezani s Karlovcem kao što je to Ivan Ungnad. On je bio visoko pozicionirana i ugledna ličnost. Bio je barun koruški, kapetan konjaničkih četa za donju Austriju, Kranjsku, Korušku i Hrvatsku. Ungnad je prihvatio reformaciju vrlo rano. Na saboru 1551. i 1553. u Grazu car Ferdinand mu ozbiljno zbog toga prigovora. Ungnad je već ranije 1541. od cara tražio slobodu vjeroispovijedanja, no to mu nije uspjelo. 1557. zbog reformacijskih stajališta izlazi iz službe i odlazi u Wurttemberg, odnosno u Urach. Tamo od Vojvode Krištofa dobiva na korištenje dvor koji uskoro posvećuje reformaciji. Uz pomoć dohotka od svojih gradova započinje s okupljanjem stručnjaka za tisak kako bi mogao reformacijski djelovati. Protestantske knjige, katekizmi, postile, i prijevodi Biblije, u početku su se, a uz pomoć i bana Petera Erdodya širile preko Metlike po Vojnoj Krajini, a nakon 1579. Karlovac postaje glavno središte za raspačavanje protestantske literature. Knjige su pisane hrvatskim jezikom te su tiskane na glagoljici, ćirilici i latinici, kako bi se moglo snažnije prodrijeti u katoličko svećenstvo (koje je inače bilo loše biblijski obrazovano), te u plemstvo gdje se posebno ističe obitelj Zrinski a rijetko (zbog nepismenosti) i u običan puk.
Protestantsko svećenstvo biva izvorno dio grada Karlovca. Kako su vojni činovnici bili protestantske vjeroispovijesti, tako je bio potreban i protestantski propovjednik. Već se na imanjima Zrinskim okupljao dobar broj protestatskih propovjednika, a među njima je najpoznatiji bio Grgur Vlahović koji je bio od velike pomoći prilikom prevođenja knjiga u Urachu i raspačavanju istih.
Već se u spisima o ratnoj spremi potpisanog od nadvojvode Karla 24. svibnja 1579 godine može vidjeti da je na platnoj listi i „evangelički prodikator“. Plaća za protestantskog propovjednika iznosila je 16 forinti, dok je katolički kapelan imao plaću od 12 forinti. Zanimljivo je ovdje primjetiti Strohalovo razmišljanje o protestantskim propovjednicima: “Kranjski i štajerski staleži ishodili su, da su bili namješteni protestantski propovijedači i po Krajini. Ovi su se nadali da će nova vjera prodrijeti i u Tursku, pa da će za nju predobiti ne samo pravoslavne već i iste muhamedance“.
Protestanti su odmah prilikom začetka gradnje utvrde imali dva propovjednika, jednoga za njemačko stanovništvo, a drugoga za hrvatsko stanovništvo. U gradu se najprije propovijedalo u kući krajiškog generala, dok Štajerska, Koruška i Kranjska nisu odlučile karlovačkim protestantima dati izgraditi Protestantsku crkvu. To je bilo 1597 godine. Čini se da je šest godina ranije izgrađena i škola, kapelica, te da je uređeno protestantsko groblje. U to vrijeme je već postojala središnja crkva rimokatoličke tradicije, župa Svetoga Trojstva, no franjevaca još u gradu nije bilo, a stoga nije bilo niti izravne protureformacije. Nadvojvodi Karlu, iako gorljivi katolik, više mu je bilo stalo da se Karlovac očuva jedinstvenim i složnim nego da u osjetljivim ratnim okolnostima dodatno uznemirava svoju vojsku i njene časnike. Protureformacija u Karlovcu nastupa tek kasnije.
Prvi propovjednik koji je propovijedao hrvatskim jezikom bio je najvjerojatnije Tomo Jagonić za kojega se smatra da je djelovao oko 1579. godine u okolici Karlovca. Godine 1582. u Karlovcu djeluju dva propovjednika: Antun Novomješćanin (Neopolitanus), i Joakim (prezime nepoznato). Zatim 1584. karlovački propovjednik Sebastijan Folberger putuje u karlovačku okolicu te u Bihać, propovijedati Evanđelje. 1584. Sebastijan Schemnitzer, bivši rimokatolički svećenik, postaje propovjednikom. Od 1590. propovijedao je Grgur Žitarić, bivši katolički svećenik.
Godine 1591. propovijedaju Juraj Gotschier i Bartol Simplicius. Dana 13. studenoga 1591. Bartolu Simpliciusu kranjski staleži odobravaju 50 forinti kao predujam za pomoć u službi, za njegove pomoćnike, crkvene sluge i učitelja. Godine 1596. propovjednikom postaje Bartol Vidtman a 1597. godine, pod pastorom Bartolom Vidtmanom, u Karlovcu je izgrađena Protestantska crkva u kojoj su se okupljali vjerni sljedbenici Isusa Krista i reformacije.
Protestantsko svećenstvo bilo je u stalnoj ratnoj opasnosti jer su nerijetko bili izloženi ratnim zbivanjima a često su se nalazili i na samoj bojišnici propovijedajuć Radosnu vijest i i moleći za vojsku. Mnogi su pali pod udarima Turaka, a neki su bili zarobljeni. Propovjednik Juraj Gotschier tako u rujnu 1591. traži isplatu za oslobođenje od turskog zarobljeništva.
Početkom 17. stoljeća započinje progonstvo inicirano od strane nadvojvode kao i cara Ferdinanda II. 1599. godine bilo je zabranjeno generalu Jurju Lenkoviću postavljati protestante za časnike. 1605. godine saborskim zaključkom započela je agresivna protureformacija na ovim područjima. 1654. godine, 27. travnja, Vicegeneral Juraj Frankopan traži da u Karlovac dođu zakleti neprijatelji reformacije – franjevci. 1658. godine franjevci dolaze na područje Karlovca i protjeruju protestantske kršćane iz grada.
Tek 1865. godine Evangelička crkvena općina Zagreb započinje s misijskim radom u Karlovcu kada je organizirana mala skupina vjernika organizirana pod vodstvom zagrebačkog župnika dr. Hermana Soedala. Crkvena općina u Karlovcu tada nije organizirana već su protestantski vjernici bili dio župe zagrebačke dok su samo povremena bogoslužja držali u Karlovcu i to u obliku biblijskih grupa.
Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Karlovcu je bilo 177 protestantskih kršćana. Godine poslije započelo je misijsko djelovanje Protestantske reformirane kršćanske Crkve u RH na području grada. Danas u Karlovcu djeluje Protestantska reformirana crkvena općina pod upravljanjem župnika vlč. Almira Pehlića. Formiranje ove crkvene općine označava obnovu protestantizma u Karlovcu te protestantske župe koja od protureformacije 17. stoljeća na području Karlovcu nije postojala. Protestantska crkva u Karlovcu danas je aktivna te surađuje s drugim kršćanskim crkvama.
- IPA
IZVORI
- Bučar, Franjo (1910/1996). Povijest protestantske književnosti za reformacije. Zaprešić: Matica Hrvatska; Daruvar: Logos
- Jambrek, Stanko (1999). Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljeća. Zaprešić: Matica Hrvatska Zaprešić
- Lopašić, Radoslav (1879/2010). Karlovac: Poviest i mjestopis grada i okolice. Zagreb/Karlovac: Matica Hrvatska
- Nadilo, Branko. Izgradnja renesansne tvrđave iz koje je nastao grad Karlovac. Građevinar 55 2003/2, http://www.casopis-gradjevinar.hr/~hsgiorg1/gradjevinar/assets/Uploads/JCE-55-2003-02-05.pdf Pristupljeno, 25.6.2014.
- Strohal, Rudolf (1906/2006). Grad Karlovac, opisan i orisan. Karlovac: Matica Hrvatska – ogranak Karlovac
-
Whiting, Gene S. (2009). Zrinski, Međimurje i reformacija. Zagreb: Bogoslovni institut
Povezani članci: