ZAŠTO JE BOGOSLUŽJE SLIKA KRALJEVSTVA BOŽJEGA?

Uvodna aklamacija u liturgiji Protestantske reformirane kršćanske crkve (sukladno anglikanskoj liturgijskoj Knjizi zajedničkih molitava 1979.) glasi: „Blagoslovljen Bog: Otac i Sin i Duh Sveti. Blagoslovljeno kraljevstvo njegovo, sada i do vijeka.“  Ovaj je oblik preuzet iz drevne Istočne liturgije Sv. Ivana Zlatoustog[1] a korijen mu je zapravo u židovskoj molitvi berakah (od hebr. blagoslivljati) kojom su židovi blagoslivljali Boga.[2] Kršćanin vjeruje u Trojedinoga Boga. Bog se kao takav otkriva u svojoj riječi. Kršćanin je kršten u ime Trojedinoga Boga i ispovijeda vjeru u Trojstvo. Sve što čini, čini u ime Božje, pa stoga i bogoslužje započinje blagoslovom, odnosno zazivom Trojedinoga Boga. Ovdje treba naglasiti i povezanost sakramenta krštenja i euharistije (dva sakramenta koje reformacijska tradicija prepoznaje kao sakramente)[3]. Krštenjem vjernik započinje svoj život unutar crkve a vrhunac sudjelovanja u crkvenom životu jest pristupanje Stolu Gospodnjem (sudjelovanje u euharistiji).

Neke druge liturgijske tradicije također započinju bogoslužje u ime Trojedinoga Boga, npr. „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, ili Milošću („Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga  i zajednica Duha Svetoga sa svima vama“). I ovi uvodni pozdravi izražavaju vjeru u Trojedinoga Boga, u čije se ime započinje bogoslužje.

Uvodnom aklamacijom se želi naglasiti i eshatološka stvarnost bogoslužja. Ono nije samo spomen-čin onoga što se dogodilo u povijesti nego je tip nečega što tek ima doći,

„… tip Kraljevstva Božjega u punini, predokus eshatološke gozbe u Kraljevstvu Božjem, početak i jamstvo i kapara buduće slave u Kristu, naviještaj i početak eshatološkoga doba, doba budućih dobara kojemu je sadašnje doba samo sjena (Heb 10,1; usp. 8,5; Kol 2,17).“[4]

Bogoslužje je naviještaj da se približilo Kraljevstvo nebesko te da je počela propovijed Spasitelja: „ …dođe Isus u Galileju. Tu je propovijedao Radosnu vijest Božju. Govorio je ‘Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!“ (Mk 1,14b-15). Iščekivanjem Kraljevstva nebeskoga i traženjem njegovog dolaska započinje i molitva Gospodnja, Očenaš, koju nam je darovao sam Gospodin: „ Dođi kraljevstvo tvoje“ (Mt 6,10). Kraljevstvo Božje ostvaruje se konkretno u znanju Boga, ljubavi prema Njemu, jedinstvu s Njim i životom u Njemu. Stoga je Kraljevstvo Božje sadržaj kršćanskog života. Kršćanskoga života nema bez jedinstva s Bogom kao izvorom života, odnosno samim Životom (Isus za sebe kaže da je Život), stoga je Kraljevstvo Božje sadržaj vječnog života („A ovo je vječni život: spoznati tebe…“ Iv 17,3). Upravo je radi ovakvoga potpunog zajedništva s Bogom stvoren čovjek da časti Boga kao Kralja. No, time što je sagriješio, čovjek odbacuje svoga Boga i svoga Kralja. Po grijehu je svijetom zagospodarilo zlo, stradanje i smrt. Sotona je postao knez ovoga svijeta. No Bog nije odustao od čovjeka. U euharistijskoj molitvi Svetog Ivana Zlatoustog stoji slijedeće:

„Ti si nas iz nepostojanja doveo u postojanje, a kada smo pali, ti si nas opet podigao i nisi prestao sve činiti dok nas u nebo nisi uveo i darovao nam svoje buduće kraljevstvo.“[5]

Upravo su to buduće Kraljevstvo očekivali, u molitvi sazivali i propovijedali proroci Staroga zavjeta. Dolaskom Krista, ispunilo se vrijeme i približilo se Kraljevstvo nebesko. Krist  je došao da podari čovjeku oproštenje grijeha, mir s Bogom i novi život. Smrću na križu i uskrsnućem iz mrtvih Krist je postao Kralj svih onih koje je on prizvao u svoje Kraljevstvo. Prvo vjeroispovijedanje kršćana bilo je „Isus Krist je Gospodin“. U prvim su stoljećima kršćani bili progonjeni jer nisu htjeli priznati bilo koga za Kralja do Krista. Krist je došao i uspostavio svoje Kraljevstvo u srcima onih koji su nanovorođeni od Njega. No konačna vladavina Kristova očitovat će se kada Krist ponovno dođe u sili i slavi, kao Kralj. Zato je Kristovo kraljevstvo „već tu, ali još ne“. To ispovijedamo u zadnjem dijelu uvodnoga pozdrava. „…sada i dovijeka. Amen.“ Krist je došao, Krist dolazi, Krist će ponovno doći. To je bila i nada prvih kršćana kada su se pozdravljali aramejskim pozdravom Maran ata – Dođi Gospodine Isuse![6]

Kada izgovaramo „Blagoslovljeno kraljevstvo Njegovo…“, blagosloviti kraljevstvo ne znači samo da mu kličemo, da ga slavimo, već ispovijedamo da je Kraljevstvo Božje “… naš cilj, kraj svih naših želja i interesa, našeg cijelog života, najveća i posljednja vrijednost cjelokupnog našeg postojanja.“ [7]  To mogu ispovijedati samo oni kojima je otkriven krajnji cilj cjelokupnog života.

Crkva je u određenom smislu procesija (lat. processio „napredovanje“ ((pro . „naprijed“, cedere „stupati, koračati“),[8] hod prema nebeskoj domovini, nebeskom Kraljevstvu a bogoslužje je slika toga Kraljevstva.

„Božji izabrani narod Starog saveza u stvari je bio u stalnom kretanju, na putu, od Egipta do Kanaana, iz sužanjstva do Jeruzalema. Tu karavanu Biblija opisuje kao veliku blagdansku procesiju s pjevanjem, glazbom, zastavama (Br 9-10; Jš 6)…. Po povratku u domovinu, Hebreji također ostaju putnički narod“.[9]

Stoga ni ulazak svećenika u procesiji na početku bogoslužja nije slučajan. U starini je procesija bila uobičajeni ulazak u crkvu svećenstva i naroda. Sveti Maksim Ispovjedalac u svome čuvenom djelu Mistagogija govori o ulasku naroda zajedno sa svojim biskupom kao o „vraćanju nevjernika od neznanja i zablude u poznavanje Boga, kao prijelaz vjernika od poroka i neznanja ka vrlini i znanju… „[10] Procesiju nalazimo kod Isusovog ulaska u Jeruzalem te na njegovom križnom putu, prema Golgoti. Svećenici u procesiji predstavljaju cijelu vjerničku zajednicu koja pristupa bogoslužju. Ta hodnja u procesiji temelji se na uvjerenju da smo hodočasnici na zemlji koji teže živjeti novi život po Duhu Svetome (Gal 5,25).

„Zahvaćenost Duhom ne smije se čuvati u statičnosti. Prevedeno u liturgijsko slavlje, to znači da je hodnja u procesiji zapravo molitva gibanja tijela. Crkva ne može biti nepokretna, jer je zahvaćena događajem Pedesetnice, prisutnošću Krista koji hodi pred njom i s njom, da bi izašla iz ropstva grijeha i išla prema zemlji ispunjenih obećanja. Hodnja je izričaj spasenjskoga već, ali ne još, izričaj kršćanske eshatološke napetosti, ruba i razdjelice koju čovjek živi u sebi i s drugima“.[11]

Od starine, na čelu procesije se nalazi križ. Put ka nebeskom kraljevstvu otvoren nam je Kristovom žrtvom (Heb 10.19-20). Križ je snažni simbol te žrtve, simbol spajanja neba i zemlje, čovjekovog hoda prema Kraljevstvu. U bogoslužju je križ simbol Kristove prisutnosti među nama. Iza križa, đakon ili neki drugi služitelj nosi uzdignuti evanđelistar. Hod ka nebeskom kraljevstvu poduprt je i prosvijetljen Božjom riječju. Bogoslužje, posebice euharistijsko bogoslužje treba se shvatiti kao procesija ili putovanje. To je putovanje crkve u dimenziju Kraljevstva nebeskoga. Što moramo učiniti da dođemo na bogoslužje? Ostavljamo svoje postelje, svoje domove, svoje svakodnevne obveze. Iz svakodnevnog života, iz ovoga svijeta, mi putujemo zajedno sa onima koji također dolaze na bogoslužje, kako bi bili sabrani na jednom mjestu. To nam na snažan način govori prva zapisana euharistijska molitva koju nalazima u ranokršćanskom spisu Didache („Upute apostolske“, spis nastao između 80 i 100 godine po Kristu):

„Kao što ovaj razlomljeni kruh bijaše po brjegovima raspršen pa sabran postade jedan, tako neka se tvoja Crkva s krajeva zemlje sabere u tvoje kraljevstvo…Spomeni se, Gospodine, Crkve svoje: izbavi je od svakoga zla i usavrši je u svojoj ljubavi pa je posvećenu saberi od četiri vjetra u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio jer je tvoja moć i slava u vijeke. Neka dođe tvoja milost, a mine ovaj svijet. Hosana Bogu Davidovu.“[12]

Mi živimo u konkretnom svijetu, kao konkretni pojedinci, međusobno različiti u mnogim aspektima. No kada se saberemo na bogoslužje, mi zapravo postajemo punima crkve. Mi idemo u crkvu da bismo bili crkva u potpunosti. Bogoslužje stoga moramo razumjeti mnogo više od zajedničkog okupljanja na molitvu. U bogoslužju smo mi na potpuni način crkva u kojem se ostvaruje dimenzija kraljevstva Božjega. To je razlog zašto čovjek koji ne sudjeluje u bogoslužju Crkve Krista ne poznaje. Krista, nakon njegova uskrsnuća nisu prepoznali čak ni njegovi učenici, dok im se nije otkrio u lomljenju kruha (Lk 24,15-16,30).[13] U bogoslužju mi zapravo uzlazimo na samo nebo, tamo gdje je Krist. Taj nas susret mijenja, preobražava, na isti način kao što je preobrazio Mojsija nakon susreta s Bogom na Sinaju (Izl 34,29). To na prekrasan način potvrđuje jedna stara liturgijska himna:

„Mi koji kerubine otajstveno predstavljamo i životvornom trojstvu trosvetu pjesmu pjevamo, ostavimo sada svaku životnu brigu da primimo Kralja svemira koga nevidljivo prate anđeoski zborovi: aleluja, aleluja, aleluja.“[14]

Zato se ne smije zanemarivati bogoslužje, zajedničko sabranje, konkretno mjesto Kraljevstva Božjega na zemlji. Ukoliko nismo spremni ostaviti svoje svakodnevne živote i sabrati se na jedno mjesto u određeno vrijeme biti konkretna crkva, pitanje je koliko smo mi uistinu dio Kristove Crkve na zemlji? Bogoslužja na internetu ili na TV-u, koliko god da su korisna, ne mogu nikako zamijeniti crkvu. Tu nema pravoga zajedništva, nismo sabrani s konkretnom crkvom na konkretnom mjestu (samo smo promatrači), i što je najbitnije, ne možemo uživati blagoslove euharistijskog zajedništva. Čovjek bez bogoslužja, bez euharistije, bez zajedništva s drugim članovima Kristovoga tijela, zapravo je izvan Crkve. Nemoguće je biti kršćanin a ne sudjelovati u bogoslužju Crkve.  Prvi kršćani nisu odlazili „u crkvu“ već se „sastajali u crkvu“ (1 Kor 11, 18).

Kraljevstvo se Božje posebice manifestira u Euharistijskom bogoslužju u kojem se na duhovan način sjedinjujemo s Kristom i koje nas podsjeća na ono što je Krist za nas učinio u prošlosti, što čini u sadašnjosti i što će učiniti u budućnosti (Krist je došao, Krist dolazi, Krist će ponovno doći).  Dolazeći na bogoslužje, mi ne pristupamo običnom skupu, sastanku ljudi koje samo povezuju isti interesi, ista vjera i sl. Mi zapravo pristupamo u posvećeno vrijeme u kojemu je, Krist, Vladar i Kralj svega vremena i svega stvorenja, prisutan na poseban način, po svojoj Riječi i po sakramentu Večere Gospodnje (kojega vjerom, na duhovan način primamo).[15]

Crkva je Zajednica koju Duh Sveti povezuje, učvršćuje i čuva. Gdje nema Duha Svetoga nema ni Crkve. On daje Crkvi darove i službe. Vjernike doziva Kristu, vodi ih ka pokajanju, i daje im svoje plodove koji su pokazatelji posvećenja. Sve su to znaci prisutnosti Kraljevstva Božjega u Crkvi Kristovoj.

Nedjelja-slika budućeg kraljevstva. Okupljanje zajednice u Dan Gospodnji, prvi dan tjedna, ili, kako ga crkveni oci nazivaju, osmi dan, također nas simbolično uvodi u eshatološko promišljanje Kraljevstva nebeskog. S nedjeljom, odnosno s Kristovim uskrsnućem, započinje „novo stvaranje“.

„Naime, Krist koji je prvorođenac svakog stvorenja postao je i počelo novoga roda što ga je on sam preporodio…“[16]

Euharistija je radosno iščekivanje susreta s uskrslim Gospodinom. Nedjelja je dan koji „Stvori Gospodin“ kako to kaže psalmist (Ps 118,24). Vječna nedjelja, vječni osmi dan zapravo je neprolazan. Bogoslužje u vječnosti je neprolazno, susret s Kristom u vječnosti je neprolazan. To je razlog za neizmjernu radost, i stoga naša bogoslužja trebaju biti protkana istinskom radošću jer su ona stvarnost vječnosti na zemlji, slika neprolazne radosti.

31016866_10216678554134990_420366462_nOd Uskrsa do Dana Duhova Crkva se na poseban način sjeća Kristovoga Uskrsnuća ranim kršćanskim usklikom Aleluja, Krist je uskrsnuo! Narod odgovara: Uskrsnuo je Gospodin doista! Aleluja! Tradicionalni je ovo uskrsni pozdrav, temeljen na Lk 24,34.

U Korizmenom vremenu i drugim pokorničkim razdobljima, crkva se utječe Milostivom Gospodinu koji oprašta sve naše grijehe. Aklamacija: Blagoslivljajmo Gospodina koji oprašta sve naše grijehe… temeljena je na Psalmu 103, 1-3 i Psalmu 136 gdje se kao zaziv izgovara između svakoga stiha „vječna je ljubav njegova“ a njegova ljubav zapravo govori o njegovoj milosti spram onih kojima oprašta grijehe.

Bog kojega štujemo, pobijedio je smrt, Bog kojega štujemo, oprašta naše grijehe. Bogoslužje je mjesto gdje nam se to na poseban način objavljuje te je stoga susret s Kraljem, susret sa Živim Kristom u bogoslužju, privilegija za svakoga vjernika. Sudionici smo Kraljevstva Božjega već sada, ovdje na zemlji. Buduće Kraljevstvo Božje može biti stvarnost samo onima koji su sada, na ovoj zemlji, sudionici toga Kraljevstva. Bogoslužje je neizostavni dio toga sudioništva.

(Ovaj je tekst dio knjige Jasmina Milića: Blagoslovljeno kraljevstvo Njegovo, Tumačenje euharistijskog bogoslužja po Knjizi zajedničkih molitava)

[1] Liturgija Sv. Ivana Zlatoustog (Antiohija, između 344. i 354. – Komana, 14. rujna 407.) sačuvana je danas u bogoslužju Istočnih crkava. Vidi:Bizantsko-hrvatski liturgikon, Zagreb: Glas koncila, 1999.

[2] Usp.: V. ZAGORAC, Dođi kraljevstvo tvoje, Zagreb: Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, 2008., str. 9-14.

[3] Katolička i Pravoslavna tradicija prihvaćaju učenje o sedam sakramenata, odnosno Svetih tajni: Krštenje, Krizma, Euharistija, Ispovijed, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba.

[4] A. REBIĆ, Biblijsko-povijesni vidovi euharistije i križa, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2005., str. 54.

[5] Bizantsko-hrvatski liturgikon, str. 80.

[6] Usp.: A. ŠMEMAN, Evharistija, Manastir Hilandar, 2002., str. 31-32.

[7] A. ŠMEMAN, Za život sveta, Beograd: Pravoslavlje, 1979.., str. 27.

[8] Prve se procesije javljaju u 4. stoljeću u Rimu.

[9] M. BABIĆ, Liturgika 1.dio, Split: katolički bogoslovni fakultet (skripta), 2010.

[10]  Sveti Maksim Ispovednik, Izabrana dela, Prizren: Eparhija Raško-Prizrenska, 1997., str. 195.

[11] I. ŠAŠKO, Liturgijski simbolički govor, zagreb: Glas Koncila, 2005., str. 76-77.

[12] Crkveni Oci, Apostolski Oci II, Zagreb: Verbum, 2010., str. 24-25.

[13] Usp.: A. ŠMEMAN, Za život sveta, str. 25-26.

[14] Bizantsko-hrvatski liturgikon, str. 74.

[15] Zanimljiv članak o viđenju istočne teologije euharistije kao kraljevstva Božjega vidi u: J, ZIZIULAS, „Evharistija i Carstvo Božje“, u Beseda, knj.6.,  Novi Sad, 2006., str. 5-40.

[16] JUSTIN, Razgovor s Trifunom 138, Zagreb: Verbum, 2011., str. 236.

Naslovna fotografija: wikipedia (Liverpoolska anglikanska katedrala)

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti sljedeći link

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s