Isus govori Petru: Ti si Petar stijena. Ključevi kraljevstva nebeskog mu se predaju. Što to znači?

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu (A)

ČITANJA:
Iz 22,19-23; Ps 138,1-3.6.8bc; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist. Mt 16, 13-20

Kristu je stalo do mišljenja drugih o njemu. To dakako ne možemo usporediti s onom našom potrebom da ljudi o nama imaju dobro mišljenje. I često nas žalosti kada nas netko ne cijeni, ne voli, ogovara – kada nemaju o nama onakvo mišljenje kakvo bismo mi željeli da ga imaju. Naravno da je besmisleno očekivati da baš svi jednako misle o nama, da se svima sviđamo, da baš svi samo dobro misle o nama. I to doista nije samo do nas.

Jesu li mišljenja drugih uvijek važna?

Ljudi su različiti, imaju različite poglede, različitog su mentaliteta, karaktera, obrazovanja, svjetonazora, vjerskog uvjerenja ili uopće nisu vjernici. I to također utječe i na poglede drugih spram nas. Zato se nikada ne trebamo previše opterećivati mišljenjima drugih. Sa svoje strane trebamo učiniti da nikome ne damo povoda za opravdano loše mišljenje o nama, no u konačnici, kako rekoh ne ovisi sve o nama.

No, Isus nije time opterećen. On zna tko je, zna zašto je došao na svijet, zna da ga neće svi blagonaklono gledati niti da će ga svi prihvatiti. I doista, imao je više neprijatelja nego prijatelja. O njemu su svašta govorili, đavlom ga uspoređivali, optuživali su ga da krši i vjerski i građanski zakon i da se gradi Bogom, dakle bogohuli. Sve je to Isus prihvatio, znajući da njegovo djelo odnosno on kao osoba dijeli ljude na one koji će ga prihvatiti i one koji će ga odbaciti. U konačnici, on će biti taj koji će učiniti konačnu podjelu, podjelu na svoje i one koji su ga odbili. Upravo zato, a prije te konačne podjele, konačnog suda, Isus želi da ga ipak što više njih prihvati za Gospodina. Zato mu je stalo do mišljenja drugih. Ne zbog hranjenja vlastitog ega već zbog života vječnoga onih koji ga kao Gospodina prepoznaju.

Naše mišljenje o Kristu je važno – ne za njega nego za nas

I doista, nije sve jedno što o Kristu mislimo, odnosno, koji je naš pogled na njega. To nije važno za njega, već za nas. Za nas je pogled na Krista od iznimne važnosti za vječnost.

O Kristu rijetko tko nema mišljenje. Generalno, ljudi imaju svoje mišljenje, i to veoma čvrsto i zacementirano o politici, sportu, medicini (o koronavirusu npr. danas svi sve znaju osim znanstvenika) i naravno o religiji a time i o Kristu.

Je li moguće da Krist nije niti postojao?

Za neke , doduše, veoma rijetke, on uopće nije niti postojao, Time je priča s kršćanstvom tek zanimljiva jer netko tko uopće nije postojao, uspio je nadahnuti apostole da propovijedaju o nepostojećem i ne samo da o njemu govore, već da skoro svi, osim Ivana apostola mučenički stradaju. I to za nekog izmišljenog lika. Naravno da je ovakva teorija u najmanju ruku neozbiljna.

Samo osnivač religije?

Drugi smatraju da je Isus samo osnivač jedne religije. No, ako je tako, onda je kršćanstvo fenomen. Jedan mladić koji nije dočekao ni 34 godinu života, bez formalne naobrazbe, bez nekih ozbiljnih sljedbenika, s 12 apostola, uglavnom golobradih mladića, bez vojske, političke moći i utjecaja da je uspio svoju religiju tako propovijedati i učvrstiti ju da je ona do danas ostala vodeća religija svijeta (skoro trećina svjetske populacije pripada kršćanstvu).

Revolucionar?

Oni koji ne negiraju Krista ali ga ipak ne žele prihvatiti u strogo religijskom smislu, smatraju da je on bio revolucionar koji je htio osloboditi svoj narod od jarma rimske okupacijske vlasti. No, evanđelja pa niti povijest nam ne predstavljaju takvoga Krista. Da je doista tako bilo, teško da bi ga se itko danas sjećao. Bio bi samo jedan od neuspjelih vođa narodnog otpora koji je glavom platio za svoju pobunu i pozivanje naroda na otpor.

Prorok?

Za neke je Isus samo jedan od proroka. Kao takvoga ga priznaju i druge religije, npr. islam. No, on je ipak bio drugačiji. Govorio je autoritetom samoga Boga (“Ja vam kažem”) činio je djela koja je samo Bog mogao činiti (npr. opraštao grijehe, uskrsavao mrtve i sl.). Isus je bio puno više od proroka.

Takva, različita mišljenja o Kristu imali su i njegovu suvremenici. Ovi o kojima učenici daju izvješće Kristu ipak su Krista gledali u vjerskim okvirima. On je za njih bio čovjek vjere pa čak i više: neki su u njemu vidjeli Iliju, za koga su vjerovali da će doći neposredno prije pojave Mesije, drugi su smatrali da je Jeremija, ili Ivan Krstitelj koji je već bio stradao, ili jedan od proroka. Znali su dakle da je Isus drugačiji, da je poseban ali im još uvijek nije bilo do kraja jasno tko je doista Isus.

Kristu je važno što o njemu misle apostoli

Nakon što je čuo što drugi misle o njemu, sada se okreće svojim učenicima: „A vi, što vi kažete…?“. Kristu je veoma važno da njegovi učenici o njemu imaju ispravno mišljenje. Oni će nastaviti njegovo djelo na zemlji, oni će naviještati radosnu vijest a u centru te radosne vijesti jest Krist. Ako ga oni ne shvate, njihova će poruka biti kriva.

I naravno, tko će drugi dati odgovor nego Petar. Njegova narav je bila takva da se volio isticati, prednjačiti ispred svih. Vjerojatno je i njemu bilo stalo da Krist o njemu ima najbolje mišljenje. Želio je biti u Kristovim očima bolji od svih drugih apostola. Imao je tog natjecateljskog duha u sebi. Krist će naravno to znati iskoristiti na svoju slavu.

Petar odgovara: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«

Pomazanik

„Ti si pomazanik“. U našem prijevodu stoji Krist – pomazanik (negdje samo Krist), no ovo pomazanik je zapravo prijevod prevoditelja grčkog naziva Krist što znači pomazanik. A to je bila titula dolazećeg Mesije. Petar je dakle ispovjedio da je Isus Mesija. A to je bilo za ono vrijeme vrlo hrabro i veliko otkrivenje. Samo je jedan mogao biti pomazanik i samo je jedan ostao pomazanik, dakle Krist – Mesija, iako u novije vrijeme imamo puno onih koji sebe nazivaju pomazanicima. Svatko tko za sebe kaže da je pomazanik zapravo kaže da je Krist. A Isus je na takve upozorio rekavši da će se pojaviti lažni pomazanici koji će za sebe reći „Ja sam Krist“ (dakle, „Ja sam pomazanik“). Ne vjerujte im.

Petar je posvjedočio vjeru u Krista kao Mesiju. A to je značilo da je on onaj obećani izbavitelj, da je nada Izraela konačno ostvarena, da je čekanje došlo svome kraju. On je ispunjenje Božjih obećanja, on je jedini Spasitelj.

Sin Boga živoga

Isusa često  nazivaju sinom čovječjim, pa i sam Krist o sebi tako govori. No, ovdje ga Petar ne prepoznaje samo kao sina čovječjega već i kao Sina Božjega. Sin čovječji jest njegovo ljudsko porijeklo, no Sin Božji govori o Kristu puno više. Njegovo je porijeklo božansko.

Dakle i nazivi za Isusa „Sin čovječji“ i „Sin Božji“ govore o dvije njegove naravi, ljudskoj i božanskoj, s time što njegovu božansku stranu, dakle njegovo božanstvo mogu spoznati samo oni kojima je to nebeski otac objavio.

Istina o Kristu – božanska objava

»Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.” Mišljenja o Kristu su različita, no samo nebeska mudrost i djelovanje Duha Božjega čovjeka dovodi do ispravnog pogleda na Krista.

Kristu je stalo do naše osobne vjere

Lijepo je znati što drugi misle o Kristu, što Crkva uči o Kristu, što su teolozi napisali o Kristu, no ako naše osobno svjedočanstvo o njemu nije ispravno, ništa nam mišljenja drugih ljudi pa ni crkvenog nauka neće značiti. Zato Isus naglašava često upravo tu osobnu vjeru. I u ovome slučaju je važna osobna vjera, osobno prepoznavanje, poznavanje Krista. Dakako, ta vjera ne može biti proizvoljna i temeljena na nekim našim svjetonazorima. Ona mora biti sukladna pravome Kristovom identitetu, moramo ga ispravno poznavati i to doista treba biti naše uvjerenje. Dakle, u tome smislu, naša osobna vjera ali ispravna vjera je spasonosna vjera. O našoj vjeri u Krista ovisi život vječni: “A ovo je život vječni, da spoznaju tebe, jedino pravoga Boga, i koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3)

Ti si Petar stijena

Ovaj je dio omiljen našoj rimokatoličkoj braći kada govore O Petrovom prvenstvu i papama kao njegovim nasljednicama. Za njih je Petar prvi papa. Dobio je ključeve kraljevstva nebeskoga i autoritet zadržavanja i opraštanja grijeha koji će prenijeti na ostale svoje nasljednike.

No, što se ovdje doista važno? Je li Petar u fokusu ili onaj kojega je Petar ispovjedio? Gradi li se Crkva na Petru ili na Kristu?

Petar je ovdje ispovjedio istinu o Kristu. Krist je Mesija, Krist je Bog. To su ključne istine o Kristu koje Crkva treba naviještati sve dok Krist ponovno ne dođe. I upravo na tim istinama, na ispravnom poimanju Krista, dakle samome Kristu crkva je utemeljena. On je zapravo stijena. Onaj koga je Petar ispravno ispovjedio.

Crkvu ni vrata pakla neće nadvladati

Pod “vratima” u Kristovo se vrijeme podrazumijevala moć. Koliko su bila snažna vrata određenog sela ili grada, toliko su stanovnici bili sigurni. Moć pakla jest snažna ali je moć Kristova snažnija jer između ostalog, on za sebe kaže: “Ja sam vrata” (Ivan 10,7). Sila pakla je grob, smrt. No ta sila nije mogla zadržati niti pobjediti Krista. Isto tako, smrt nema posljednju riječ nad onima kojima je život Krist. Zato apostol Pavao kliče: “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,55).

Crkva je tijelo Kristovo. Ona je božanski organizam i božanska organizacija. Kao takva opstat će sve do slavnog Kristovog povratka. Imat će ona i slabosti, i grijehe, podjele i različita nesavršenstva (dok je ovdje na zemlji) ali ona je dragocjena Kristova nevjesta i kao takva Gospodin neće dati da propadne. I doista vidimo da ju ništa nije moglo nadvladati. Ni progonstva koja su već u početku bila surova a nastavila se kao takva kroz povijest pa sve do današnjih dana. Ni podjele, ni različite ideologije, ni politički sustavi. Crkva je nepobjediva jer je Duh Sveti njezin čuvar, kako to pjevamo u jednoj pjesmi.

Ključevi kraljevstva nebeskog

Što je s ključevima? Jesu li oni dati jednome čovjeku ili Crkvi? Petar ovdje predstavlja sve apostole odnosno Crkvu koja ispovijeda valjanu vjeru u Krista. Ove riječi koje je uputio Petru, kasnije će uputiti svim apostolima: „To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” Ivan 20, 22-23. Apostoli si dakle bili nositelji autoriteta crkve. Ta nepobjediva crkva ima božanski autoritet da naviješta evanđelje, da naviješta oproštenje grijeha ali isto tako i da naviješta neopraštanje grijeha ako za oproštenje nisu ispunjeni kriteriji. Provođenje discipline bilo je već za prvu crkvu veoma važno. I ono se, sukladno Isusovim riječima povezivalo sa “svezivanjem” i “odriješenjem” (Matej 18, 15-18) a što je u Kristovo vrijeme značilo dopuštati ili nedopuštati nešto. U tome smislu Crkva oprašta ili zadržava.

Vidi i ovo: Tko je za nas Krist osobno?

Naravno, Crkva to čini isključivo Kristovim autoritetom i po svojim valjano izabranim i postavljen služiteljima, nasljednicima apostola. Moć ključeva je zapravo u naviještanju evanđelja i o tome nam kaže Augsburško vjeroispovijedanje: “...moć ključeva ili moć biskupa zapravo moć ili Božja zapovijed za propovijedanje Evanđelja… Ova se moć vrši samo učenjem ili propovijedanjem Evanđelja i dijeljenjem sakramenata mnoštvu ili pojedincu…” (Iz čl.28.) Sakramenti (Krštenje i Euharistija/Večera Gospodnja) su neodvojivi od naviještanja evanđelja, jer su od Krista ustanovljeni, u evanđeljima zapovjeđeni. Apostoli su dijelili sakramente i svojim nasljednicima predali da i oni tako čine.

Krist je glava svoga tijela, dakle on sam djeluje po svojoj Crkvi. Zato su svi oni izvan vidljive Crkve, izvan Krista pa i izvan oproštenja koje Krist daje po svojoj milosti.

Neka naša vjera u Krista takva da u njemu doista prepoznamo Spasitelja, Gospodina i Boga. Budimo ugrađeni u njegovo Tijelo, Njegovu Crkvu koju ni vrata paklena neće nadvladati. Amen!

Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Pogledajte i video zapis ove propovijedi: