Protestanti i krštenje: U ovome članku Protestantskim crkvama smatraju se one koje su nastale u vrijeme reformacije: Evangelička, Reformirana i Anglikanska a Crkve reformacijske baštine one koje su nastale u kasnijem periodu od kojih je najstarija Baptistička (17. stoljeće) te različite zajednice koje su nastale krajem 19. te tijekom 20. stoljeća (pentekostalci i sl.)

Uvod

Prije nekog vremena, pripadnik jedne zajednice reformacijske baštine upitao me: „Zašto vi krstite djecu i time prihvaćate rimokatolički nauk kada protestanti trebaju krstiti samo odrasle, one koji to sami zatraže na temelju svoje vlastite vjere?“ Upravo iz razloga što se Crkve reformacijske baštine nerijetko u javnosti predstavljaju kao protestantske, u dijelu javnosti vlada mišljenje kako je krštenje samo odraslih protestantska praksa krštenja. No, je li tako?

Krštenje samo odraslih, tzv. vjerujućih započelo je s anabaptističkim pokretom u 16. stoljeću. Anabaptisti nisu bili organizirani u jednom pokretu već je bilo više njihovih ogranaka. Ono što ih je objedinjavalo bilo je vjerovanje da je krštenje djece nevaljano jer mu nedostaju bitni elementi nužni za krštenje: osobna vjera u Isusa Krista i razumijevanje Riječi Božje. Sam naziv „anabaptist“ zapravo znači „ponovno kršten“. Budući su smatrali krštenje djece nevaljanim, bilo je nužno ponovno izvršiti krštenje.

Baptistička zajednica, koja nastaje u 17. stoljeću, odbacuje ovaj naziv, budući je smatrala, da, ukoliko krštenje djece nije valjano, time to i nije  krštenje, te se krštenje odraslih (ukoliko su već bili kršteni kao djeca) ne smatra ponovnim nego jedinim valjanim krštenjem. Današnje zajednice reformacijske baštine svoju praksu krštenja temelje na anabaptizmu iz 16. stoljeća a svoju teologiju na baptizmu 17. stoljeća.

Protestanti i krštenje

Svi reformatori protestantske reformacije (Luther, Calvin i drugi) smatrali su anabaptističko učenje o krštenju herezom te ga odbacivali kao pogrešku. Nažalost, bilo je i otvorenog progona koje je rezultiralo i nasiljem od strane protestanata prema anabaptistima. To progonstvo više je bilo rezultat nasilničkog i anarhističkog djelovanja pojedinih anabaptističkih skupina no svakako ga se ne može u svjetlu evanđelja opravdati. U teološkom smislu protestantizam je bio i ostao vrlo jasan po pitanju krštenja:

1.Krštenje je sakrament

Reformatori, pa time i rani protestanti, naučavali su da su krštenje i euharistija dva sakramenta Crkve koje je Krist ustanovio. Učenje reformatora jest da je sakrament „vidljivi znak nevidljive duhovne milosti“. Stoga je krštenje znak onoga što Bog čini nad krštenikom a ne onoga što sam krštenik čini nad sobom ili pak što krstitelj čini. Krštenje je znak Božje milost i Božje naklonosti prema čovjeku.

Crkve reformacijske baštine odbacuju sakramentalni značaj krštenja i time zapravo ne prihvaćaju protestantski nauk o krštenju. Za njih je krštenje obred.

2. Krštenje se udjeljuje djeci vjerujućih (Teologija saveza)

Luther je naučavao da je krštenje djece nužno. Suprotstavljajući se nauku anabaptista, Luther navodi primjere onih koji su, premda bili kršteni kao djeca, obdareni darom Duha Svetoga. U tom kontekstu treba imati na umu da su svi reformatori, na koje se pripadnici Crkava reformacijske baštine rado pozivaju, bili kršteni kao dojenčad. Luther također naučava da se prilikom krštenja, kršteniku udjeljuje sjeme vjere koje treba izrasti u njemu.

U nastarijoj evangeličkoj konfesiji, Augsburškoj vjeroispovijedi, u članku 9 se definira rano evangeličko, odnosno protestantsko, razumijevanje krštenja: „Naše učenje o krštenju je da je ono potrebno za spasenje i da nam se krštenjem nudi milost Božja, te da treba krštavati djecu, jer se ona krštenjem predaju Bogu i on ih prima u milosti Božjoj.“

Calvin je naučavao da je krštenje, poput obrezanja u Starome zavjetu, znak saveza između Boga i njegova naroda. Stoga je nužno djeci kršćanskih roditelja udjeliti ovaj sakrament koji svjedoči da Bog prima u svoju obitelj i djecu vjerujućih („ovo je obećanje za vas i za djecu vašu“). Calvin naučava da, kao što su se obrezivala mala djeca u znak saveza, isto tako treba i krstiti djecu kao znak saveza.

Najpoznatiji reformirani katekizam, Heidelberški katekizam (1563.), u 74. pitanju kaže da treba krstiti djecu vjernika „…jer su ona kao i njihovi roditelji uključeni u Savez i pripadaju narodu Božjem. Budući da im je obećano izbavljenje od grijeha i po krvi Kristovoj i dar vjere po Duhu Svetomu, ništa manje nego njihovim roditeljima. Djecu također treba krstiti, kao znak Saveza ne bi li se pridružili kršćanskoj Crkvi i tako se razlikovali od djece nevjernika. Ovo se činilo i pod Starim savezom, obrezanjem. U Novome savezu ono je nadomješteno krštenjem“.

Anglikanizam je učenje o krštenju definirao u Trideset i devet članaka vjere gdje se kaže da „Krštenje djece valja po svaku cijenu zadržati u Crkvi, jer je ono po svema u skladu s ustanovom Kristovom“ (čl. 27.)

Osim tradicionalnih protestantskih crkava, praksa krštenja djece je prisutna u predreformacijskim pokretima kao što je valdežanski i husitski, te u pojedinim crkvama reformacijske baštine, kao što je Metodistička

3. Krštenje je neponovljiv sakrament

Krštenje se ne može ponoviti. Ne može netko biti dva puta kršten. Iz toga razloga, protestanti priznaju krštenje u drugim kršćanskim crkvama i zajednicama, ukoliko je učinjeno na valjan način (valjana formula: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga i valjani element: voda). Krštenje je ekumenski sakrament, budući ga međusobno priznaju one crkve koje krštenje smatraju neponovljivim sakramentom.

Budući da Crkve reformacijske baštine smatraju kako je krštenje djece nevaljano, te ponovno krste (mada koriste argument kako krštenje djece zapravo nije krštenje), te ne priznaju krštenje djece a često ni odraslih u drugim kršćanskim crkvama i zajednicama, time zapravo odbacuju protestantsko učenje o krštenju.

4. Krštenje nas ne oslobađa od iskonskog (istočnog) grijeha.

Za razliku od rimokatoličkog učenja, da krštenje djeluje regeneracijski (oslobađa od istočnog grijeha) protestanti smatraju da je krštenje znak obećanja oproštenja grijeha. Krštenjem je dijete zapravo stavljeno u područje „Božje zavjetne milosti“. Krštenjem dijete zapravo dolazi u krug koji uživa priviliegiju kršćanskog Saveza („… To je obećanje za vas, i za djecu vašu“). No, dijete je ipak odgovorno samo primiti Krista vjerom te na taj način potvrdi i živi svoje krštenje. Kao što obrezanje nikoga nije činilo pravim pred Bogom, tako ni krštenje nikoga ne čini pravim pred Bogom.

5. Što reformatori i protestantske konfesije kažu o anabaptističkom učenju?

„Tako vidiš da prigovor onih sektaških duhova ništa ne vrijedi… Zato su izopačeni i budalasti duhovi oni koji izvode i zaključuju da ondje gdje vjera nije ispravna, tu ni krštenje ne može biti ispravno. To bi bilo kao da želim izvesti slijedeće: ako ja ne vjerujem, onda Krist nije ništa. Ili ovako: ako nisam poslušan, onda otac, majka i vlasti nisu ništa…“ (Martin Luther, Veliki katekizam „O krštenju“)

„Stoga odbacujemo anabaptiste koji ne prihvaćaju krštenje djece i tvrde da mogu biti spašeni bez krštenja“ (Augsburško vjeroispovijedanje, članak 9).

„Ako se još osvrnemo na primjedbu da nam je stalo do krštenja male djece koje napadaju i dovode u pitanje neki pakosni duhovi,  kao da ga nije Bog ustanovio, već ga ljudi izmislili nedavno, ili barem nekoliko godina poslije doba apostola, smatrali smo svojom dužnošću, da u okviru službe podržimo neuke savjesti i odbacimo lažljive primjedbe, koje bi mogli učiniti takvi zavodnici da bi izvrnuli Božju istinu u srcima prostih, nedoraslih, da odgovore na njihove obmane i brbljarije“. (Jean Calvin, Institucije kršćanske religije).

„Osuđujemo anabaptiste koji niječu krštenje dojenčadi vjernih, jer u skladu s evanđeoskim učenjem, takvih je puno Kraljevstvo Božje i također spadaju pod Savez Božji. Zašto se onda i njima ne bi dao znak Saveza? Zašto onda one koji pripadaju Bogu i dio su njegove Crkve ne bismo primili svetim krštenjem? Također osuđujemo ostale dijelove nauka anabaptista u kojima se suprote Božjoj Riječi. Mi nismo anabaptisti i nemamo ništa zajedničko s njima.“ (Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, 20:192)

„Zbog toga nam je mrska zabluda anabaptista koji nisu zadovoljni jednim krštenjem koje su jednoć primili i koji osuđuju krštenje djece vjernika. Vjerujemo da bi naša djeca trebala biti krštena i zapečaćena znakom saveza, kao što su malu djecu u Izraelu obrezivali na osnovu istih obećanja koja su dana i našoj djeci“. (Belgijsko vjeroispovijedanje članak 34.)

Krštenje samo odraslih odnosno sposobnih da mogu sami ispovijediti svoju vjeru, nepriznavanje krštenja dojenčadi odnosno djece, ponovno krštavanje onih koji su kršteni kao dojenčad ili djeca,  nikako nije protestantska, već anabaptistička praksa, koja je u ranom protestantizmu bila osuđena kao heretička i pogrešna.

6. Prinošenje djece

Kako bi popunili prazninu koja je u Crkvama reformacijske baštine nastala uklanjanjem prakse krštenja djece, ove su zajednice uvele obred „prinošenja djece“. Iako u Novome zavjetu, u praksi prve crkve niti u naučavanju apostola ne vidimo prakticiranje ovoga obreda, on je u Crkvama reformacijske baštine poprimio mnoge elemente krštenja djece.

Zaključak

Odnos protestanata i anabaptista u 16. stoljeću treba gledati u kontekstu i u duhu onoga vremena. Svakako da su baštinici protestanata i anabaptista (odnosno baptista) danas pozvani zajedno svjedočiti Krista bez neprijateljstva koje je u prošlosti vladalo. To ne znači da argumentirano ne mogu razgovarati i o teološkim razlikama među njima a jedna od ključnih razlika jest upravo krštenje. Međusobno upoznavanje i razumijevanje što i zašto vjerujemo na određeni način o krštenju i drugim biblijskim istinama, dovest će i do boljeg razumijevanja nas kao vjernika u različitim tradicijama.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.

Na temu krštenja vidi više ovdje.

Naslovna foto: unsplash.com

Svi oni koji žele više saznati o protestantskom nauku o krštenju preporučamo djelo: Michael Green, Krštenje, Osijek: Kršćanski centar „Dobroga Pastira“, 2003.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.