“O krštenju” Trideset i devet članaka vjere temeljni je doktrinarni dokument Anglikanske crkve. Glavni mu je autor nadbiskup canterburya Thomas Cranmer. Prvi je put u obliku trideset i devet članaka objavljen 1563. Članci su prihvaćeni od Engleskog parlamenta 1571. godine. Ovdje donosimo revidirano izdanje prihvaćeno na Konvenciji Protestantske episkopalne crkve održane 12. rujna 1801., a potvrđeno i od Reformirane episkopalne crkve 2. prosinca 1873. godine.

ČLANAK 27.

O Krštenju

„Krštenje nije samo znak ispovijedanja vjere i obilježje po kojem se kršćani razlikuju od nekršćana, već i znak preporoda i ponovnog rođenja, po kojem se, kao ispravom, oni koji su primili sakrament Krštenja prihvaćaju u Crkvu. Obećanja, pak, o oprostu grijeha i našem prihvaćanju kao djece Božje, vidljivo su označena i zapečaćena Duhom Svetim; vjera je potvrđena, a milost se povećava uz pomoć molitve upućene Bogu. Krštenje djece valja po svaku cijenu zadržati u Crkvi, jer je ono posvema u skladu s ustanovom Kristovom.“

Ovaj Članak započinje ponudom spremne suglasnosti koju niti jedan anabaptist ili Zwinglijev sljedbenik ne bi porekao: naime,

1.) da je Krštenje znak ispovijedanja naše vjere, kao što je to potvrđeno u Poticaju kojim završava krštenički obred u Knjizi molitava: „… Uvijek se sjećajući, da iako Krštenje predstavlja ispovijedanje naše vjere; to jest, slijediti Krista i postati sličnima Njemu; da kao što je On umro i uskrsnuo zbog nas, da tako i mi, koji smo kršteni, umremo grijehu i uskrsnemo u pravednosti; trajno umrtvljujući sve naše zle i pokvarene sklonosti, te svakodnevno napredujući u svakovrsnoj kreposti i pobožnom životu.“ Nadalje Članak potvrđuje:

2.) Da je krštenje obilježje različitosti. Poput obrezanja, koje je „obilježavalo“ Židove kao različite od nežidova, tako Krštenje obilježava kršćane kao različite od nekršćana—„Christiani a non Christianis“.

Ali naglasak uvodnog odjeljka ovog Članaka nije samo da potvrdi kako Krštenje ima ovaj karakter, čemu se ni anabaptisti niti Zwinglijevi sljedbenici ne bi suprotstavljali. Ono što je bitno za ovaj Članak jest kako potvrđuje da iako je Krštenje doista znak ispovijedanja vjere i obilježje našeg kršćanskog identiteta i različitosti, ono je još mnogo više nego samo to.

Vidi i ovo: Krste li protestanti djecu?

U osnovi, Krštenje je potvrđeno da predstavlja „znak preporoda i ponovnog rođenja“. Što to točno znači i kako treba shvatiti njegov značaj, razrađeno je u iskazima koji slijede:

1.) Posredstvom Krštenja, oni koji ga prime postaju pricijepljeni u Crkvu. Crkva je Tijelo Kristovo. I prilikom čina Svetog Krštenja, krštenoj osobi kažemo da: „Mi prihvaćamo ovu osobu u zajednicu Kristovog stada…“ (Ivanovo evanđelje 3, 3,5; Poslanica Titu 3, 5).

2.) Posredstvom Krštenja, obećanja oproštenja grijeha su označena i zapečaćena. Možemo to usporediti i povezati s iskazom Članka 9, koji kaže da „nema nikakve osude za one koji povjeruju i krste se…“ Riječima Biskupa Gibsona, „Krštenje je presudan trenutak u kojem osoba prelazi iz prirodnog poretka u (područje reda) milosti, i u kojem je… oproštenje njegovih grijeha „vidljivo označeno i zapečaćeno“ (str. 626).

Pečat, postavljen na dar ili potvrdu, daje jamstvo primatelju o tome da je to doista njegovo vlasništvo. (Rječnik koji koristi Bog prilikom određivanja sakramenta obrezanja Abrahamu u knjizi Postanka 17. poglavlje; ili poput odjeljaka Novog zavjeta kao što su Djela 2, 37-38; 22, 16.)

3.) Posredstvom Krštenja, obećanja sinovstva i posvojenja su označena i zapečaćena. Ovo je očigledno i smisao riječi svetog Pavla u poslanici Galaćanima 3,26-27:

„Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu…. Kakvu sigurnost i jamstvo to pruža? Što potvrđuje stvarnost toga? „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu! Ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.“

Vidi i ovo: 7 činjenica za krštenje djece

Po Krštenju osoba ulazi u novo područje odnosa s Bogom u kojoj on ili ona prije nisu postojali. Krštenje je obred uvođenja, pri kojem se primatelj uvodi u jedinstvo s Crkvom; ulazi u područje saveza povlastica i blagoslova; i dovodi se u strukturu unutar koje je Božja milost obično djelatna.

Griffith-Thomas stoga ispravno kaže da je „ Kraljevstvo Božje u biti Kraljevstvo obećanja“. Božje obećanje naprijed nosi očekivanje da će, u dogledno vrijeme, svi blagoslovi saveza doći do potpunog i cjelovitog ostvarenja po vjeri u Isusa Krista. Ponovno nam je ovdje od velike pomoći Griffith-Thomas-ovo objašnjenje, koji piše: „Krštenje je združeno s obećanjima duhovnog blagoslova i uvođenje je onoga koji ga prima u područje Kršćanske Crkve u kojoj ti blagoslovi postaju dostupni.“ (str. 374).

Nema ničega što bi dalo nagovijestiti da se stvarno udjeljivanje obećanih blagoslova, koji su utjelovljeni u sakramentu, zapravo odvija istovremeno s njegovom administracijom. Kao što i sam pisac kaže, „Milost može biti udijeljena prije, za vrijeme, ili nakon vidljivog obreda.“ (str 383) Ali ova se istina, ako se pomno razmotri, očigledno ne razlikuje od Božjeg djelovanja kroz Riječ.

Blagoslovi koji su obznanjeni u navještaju Božjeg obećanja nisu nužno darovani vezano za sam navještaj ili istovremeno. Nego mi držimo Boga za njegovu Riječ, koja to obznanjuje, zato što vjerujemo obećanju. Budući da sakramenti utjelovljuju ista Božja obećanja kao i Riječ evanđelja, mi ih udjeljujemo na isti način: držeći Boga za Njegovu Riječ i vjerujući obećanju.

Upravo zbog ovog razumijevanja „Krštenje male djece… zadržano je u Crkvi, jer je ono posvema u skladu s ustanovom Kristovom“. Isus je rekao da Kraljevstvo Božje pripada takvim malenima. A Kraljevstvo Božje je Kraljevstvo obećanja.

Mi obavljamo Sveto krštenje novorođenčadi zato što je to znak obećanja Božjeg saveza; i „ovo obećanje je za vas i za djecu vašu… i za sve one koje će Gospodin naš Bog pozvati.“ (Djela 2, 39) Niti jedan Židov u Jeruzalemu za vrijeme blagdana Pedesetnice, kada je čuo riječi apostola Petra, ne bi to pogrešno razumio unutar konteksta od Boga određenog načina bavljenja obiteljima i djecom za ostvarenje Njegovog saveza otkupljenja.

Znak saveza obećanja bio je udijeljen novorođenčadi, držeći Boga za Njegovu Riječ, i očekujući milostivo ispunjenje Njegovog obećanja u pravo vrijeme. Ništa od tog načina djelovanja i suradnje nije ukinuto od Krista ili od Njegovih apostola. To je, štoviše, bilo prihvaćeno i potvrđeno od njih. Stoga, „Krštenje male djece je… zadržano u Crkvi, jer je posvema u skladu s ustanovom Kristovom.“

Autori: Leonard Wayne i Jonathan Riches

Prijevod s engleskog: Danijel Milas

Kod preuzimanja ovoga članaka obavezno navesti link.

Vidi i ovo:

Što nam Božji savez s Noom i Mojsijem govori o krštenju? (Michael Green)

Što nam Božji savez s Abrahamom govori o krštenju? (Michael Green)

Tekst 39 članaka vjere
Prethodni članci: 39 članaka vjere

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.