Anglikansku crkvu danas čine 40 nacionalnih samostalnih crkava. Iako je Crkva Engleske majka svim Anglikanskim crkvama, ona ipak nije Crkva samo Engleza niti pojam anglikanac danas označava samo Engleze. On se odnosi na jednu od tradicija u kršćanstvu (kao što npr. rimokatolici nisu Rimljani niti su Grkokatolici Grci i sl.). Jedna od uobičajenih zabluda jest da je Crkvu Engleske osnovao okrutni kralj Henrik VIII te da je uveo protestantizam u Englesku. Što je doista istina i kako je nastala Anglikanska crkva?
1. Engleska Crkva je postojala i prije 16. stoljeća.
Kršćanstvo u današnjoj Engleskoj odnosno Britaniji je prisutno već od prvog ili drugog stoljeća po Kristu. U šestom stoljeću uspostavlja se canterburyjska nadbiskupska stolica kada je papa Grgur I postavio svetog Augustina canterburyjskog prvim canterburyjskim nadbiskupom.
2. Uobičajeni naziv za Crkvu u Engleskoj i prije reformacije bio je Crkva Engleske (Anglikanska crkva).
Dakle, ne radi se o nazivu koji se koristi tek od 16. stoljeća, odnosno od vremena Reformacije.
3. Henrik VIII je odvojio Crkvu Engleske od Rima, ali nije uveo protestantizam.
Istina je da su razlozi odvajanja Crkve Engleske od Rima bili čisto osobne i političke naravi od strane okrutnog kralja Henrika VIII. No, Henrik VIII je bio protivnik i progonitelj protestanata.
4. I nakon prekida s Rimom, pod Henrikom VIII Crkva Engleske je u teologiji i praksi bila katolička.
Henrik VIII je ukinio samostane, celibat i sl., sebe je postavio vrhovnim suverenom nad Crkvom Engleske, no u teološkom i obrednom smislu, crkva je pod njegovom vladavinom ostala katolička.
5. Reformator Crkve Engleske je nadbiskup Thomas Cranmer.
Tek nakon smrti kralja Henrika VIII, za vrijeme vladavine maloljetnog mu nasljednika Edvarda VI, Thomas Cranmer je mogao započeti s reformom Engleske crkve.
6. Thomas Cranmer prihvaća reformiranu teologiju.
Rani razvoj reformacije u Crkvi Engleske bio je pod utjecajem reformiranih kontinentalnih teologa. To je posebno vidljivo u učenju o euharistiji. Krist je stvarno prisutan u euharistiji, na duhovan, odnosno otajstven način. Učenje o predestinaciji je umjereno, ali ipak naglašeno u 39 članaka vjere (kratko vjeroispovijedanje koje je uredio nadbiskup Cranmer).
7. Thomas Cranmer je uredio prvi reformacijski liturgijski obrednik.
Držeći se reformacijskog načela da bogoslužje treba biti razumljivo svima, da se vjernici trebaju uključiti u bogoslužje te da iz bogoslužja treba ukloniti sve suvišne elemente, Thomas Cranmer, koristeći drevne liturgijske tekstove kršćanskog Istoka i Zapada uredio je vrlo značajnu liturgijsku knjigu The Book of Common Prayer (Knjigu zajedničkih molitava). Liturgijski jezik koji se koristio u ovome obredniku, utjecao je na kasniji razvoj Engleskog jezika. Ova je liturgijska knjiga postala temelj kasnijim izdanjima protestantskih obrednika.
8. Thomas Cranmer sačuvao je episkopalno ustrojstvo u Engleskoj crkvi.
Za razliku od kontinentalnih reformatora, koji su uglavnom odbacili episkopalno ustrojstvo, te time prekinuli apostolsko nasljeđe, Thomas Cranmer je smatrao da se episkopat, kakav je postojao od prvih stoljeća kršćanstva treba sačuvati u reformiranoj Engleskoj crkvi. Time je Crkva Engleske sačuvala apostolsku sukcesiju i canterburyjsku stolicu. Stoga se ona naziva i Episkopalna crkva, za razliku od Prezbiterijanskih crkava koje su u teologiji reformirane ali u ustrojstvu prezbiterijanske (Crkvom upravljaju prezbiteri a ne Biskupi).
9. Thomas Cranmer je mučenički stradao za svoja uvjerenja.
Za razliku od glavnih kontinentalnih reformatora, Martina Luthera, Jeana Calvina i sl., koji su, iako progonjeni, umrli prirodnom smrću, nadbiskup Thomas Cranmer je spaljen zbog svojih uvjerenja. Naime, za vrijeme vladavine Marije krvave, koja je privremeno vratila Crkvu Engleske pod okrilje Rima, Thomas Cranmer je utamničen. Kako bi spasio svoj život, navodno je potpisao da se podčinjava papinskoj vlasti. No, ipak, osuđen na smrt on potpisuje sljedeću izjavu: “A sada dolazim do velike stvari, koja uznemirava moju savjest više nego bilo što sam ikada učinio ili rekao, a to je što sam napisao neke stvari protiv istine, a što sada odričem i odbacujem kao nešto što sam napisao svojom rukom protiv istine koju sam imao u srcu, i što sam napisao od straha pred smrću da bih spasio svoj život… I budući da je moja ruka pogriješila, pišući protivno mome srcu, zato će moja ruka biti prva kažnjena, jer ako budem stavljen na lomaču, ona če biti prva spaljena. A što se tiče pape, odbacujem ga kao Kristovog neprijatelja i antikrista, zajedno sa njegovom lažnom naukom“. Dana 21. ožujka 1556. spaljen je na lomači. Na lomači je ispružio svoju desnu ruku, izgovarajući: “Ova ruka je pogrješila“, na kraju je uskliknuo: “Gospode Isuse primi duh moj!“
10. Crkva Engleske je ostala katolička i reformirana.
Za nadbiskupa Cranmera je bilo veoma važno da Crkva Engleske ostane katolička u onome izvornome smislu te riječi. Dakle dio jedne svete , sveopće i apostolske Crkve. Zato je držao do episkolanog ustrojstva, liturgijskog poretka, sakramentalnosti i sl. . No, s druge strane, smatrajući da se u praktičnom i doktrinarnom smislu Rimokatolička crkva udaljila od izvora (Svetoga Pisma i tradicije ranije Crkve) prihvatio je reformacijske ideje kao nužne za oporavak Crkve. Na određeni se način može reći da je reformacija u Engleskoj zapravo na pravi način ostvarila svoj cilj.
Autor: Dr.sc. Jasmin Milić
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.
Vezani članci:UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Jedna misao o “Henrik VIII ili Thomas Cranmer? Deset činjenica o reformaciji Crkve Engleske”