O službi Riječi i sakramenata – Augsburško vjeroispovjedanje (lat. Confessio Augustana), nastalo je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.

Sve članke vidi ovdje.

O službi Riječi i sakramenata

Članak 5 – O SLUŽBI

Da bi smo zadobili ovu vjeru, uspostavljena je služba poučavanja evanđelja i podijele sakramenata. Jer po instrumentima Riječi i sakramenata, dan je Duh Sveti koji proizvodi vjeru gdje i kada je to Bogu ugodno, u onima koji slušaju evanđelje. Stoga Bog opravdava one koji vjeruju da su primljeni u milost po Kristu, ne zbog naših vlastitih zasluga nego po Kristu.

Naše crkve osuđuju anabaptiste i druge koji misle da Duh Sveti dolazi ljudima bez izvanjske Riječi, po njihovoj vlastitoj pripremi i djelima.

KRATKO RAZMATRANJE

Ovaj se članak u originalu naziva O službi Riječi, a služba Riječi je u reformacijskom učenju neodvojiva od službe sakramenata. Zato se u tradicionalnim i izvornim protestantskim crkvama u prednjem dijelu crkve redovito nalazi propovjedaonica i Stol Gospodnji kao vidljivi znak da se u tim crkvama služi Riječ i sakrament Euharistije.

Bog je ustanovio redovit način kako će Riječ doći do onih koji će na tu Riječ vjerom odgovoriti. To je služba propovijedanja evanđelja i podjele sakramenata. Apostol Pavao piše: Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja? Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra. Rimljanima 10, 13-15. naravno, Bog može i na izvanredan način nekoga dovesti do Riječi (svjedočanstvo vjerujući, njihov primjer života i sl.) no, u konačnici Božja Riječ je ona koja je djelatna u čovjeku u procesu njegovoga obraćenja.

Služba propovijedanja pripada onima koji su za tu službu pozvani, poslani i od Crkve prepoznati te na valjani način u službu postavljeni. Nitko ne može sam sebe proglasiti služiteljem Riječi i sakramenata već Bog postavlja služitelje po svojoj Crkvi o čemu nam Novi Zavjet govori na mnogim mjestima. Više o ovoj temi vidi ovdje.

Mnogi su pogrešno razumjeli reformacijsko učenje o „svećenstvu svih vjernika“. To ne znači da su reformatori ukinuli crkvene službe i crkveno učiteljstvo i smatrali da svatko može tumačiti i propovijedati svete spise. Ne, „svećenstvo svih vjernika“ znači da nam je svima omogućen pristup Bogu u molitvi, u ispovijedi i sl. i da posredništvo svećenstva, kako se ono razumijevalo u Crkvi prije reformacije nije potrebno.

Svima nam je omogućen pristup Bogu. No, službe u Crkvi ostaju. Samo oni koji su pozvani u službu i za istu pripremljeni akademskom i duhovnom pripravom, mogu tumačiti Božju Riječ. Posljedice toga da svatko može tumačiti Bibliju, jasno vidimo danas. Na stotine i tisuće različitih kršćanskih sljedbi je nastalo kao posljedica ovog iskrivljenog razumijevanja reformacije. Sve više se na društvenim mrežama oglašavaju svojim “propovijedima” samozvani propovjednici, pastori i sl. koji u stvarnosti ne pripadaju niti jednoj kršćanskoj zajednici vjernika te koriste mogućnosti suvremene tehnologije da se zapravo lažno predstavljaju.

Više o ovome vidi: O POZIVU ZA SLUŽBU ZAJEDNICI

Kada čovjek vjerom odgovori na Božju riječ, on biva primljen u stanje milosti te biva opravdan po vjeri, a o čemu smo govorili u prošlom razmatranju 4. članka

Luther je odbacio učenje o sedam sakramenata te u početku priznao samo tri: krštenje, euharistiju i ispovijed da bi kasnije za sakramente bili priznati samo krštenje i euharistija. Takvo je shvaćanje prevladalo u svim tradicionalnim protestantskim crkvama. Anglikanske crkve također smatraju da su krštenje i euharistija tzv. evanđeoski sakramenti dok su ostalih pet tzv. mali sakramenti: konfirmacija, ispovijed, vjenčanje, bolesničko pomazanje, zaređenje.

Za reformatore je „Crkva tamo gdje se propovijeda Božja riječ i valjano udjeljuju sakramenti“. Krštenje i Euharistija, dakle zauzimaju važno mjesto u protestantskoj ranoj teologiji. Sakramenti su Božje a ne naše djelovanje. Oni su „vidljivi znak nevidljive duhovne milosti“.

Više o ovome vidi: O SAKRAMENTIMA

Anabaptisti (ponovno kršteni) nijekali su krštenje djece te zagovarali krštenje odraslih odnosno vjerujućih. Pojavljuju se prvo u Zürichu pod vodstvom Conrada Grebela (1498.–1526.) koji je bio pristalica reformatora Ulricha Zwinglija. Anabaptistički pokret javlja se istodobno i u Njemačkoj a kao vođa isticao se Toma Münzer, koji je naviještao neposredni dolazak tisućgodišnjega Kristova kraljevstva u kojem će zavladati anabaptisti. Suprotstavili su se Lutheru zahtijevajući socijalne, društvene i radikalne vjerske reforme, potaknuvši seljačku bunu, ali su teško poraženi 1525. Zauzeli su Münster gdje su osnovali »Kraljevstvo Siona«), ali su i tu anabaptisti poraženi1535., a vođe pogubljeni.

Često se neistinito tvrdi da su anabaptisti kažnjeni zbog svojih uvjerenja o krštenju, no prava je istina da su od građanskih vlasti bili kažnjeni zbog radikalizma i nasilja koje su sprovodili. Kasnije su promijenili svoj radikalizam, na čelu s Menno Simonsom (1536.) iz Nizozemske, koji se odriče nasilja te zagovara duhovno Božje kraljevstvo. Danas su njegove pristalice poznate kao menoniti.

Anabaptisti su odbacili sakramente nazivajući ih “pukim znacima vjere” te smatrali da Duh Sveti dolazi u čovjeka bez izvanjskog naviještanja Riječi. Taj problem imamo i danas u nekim zajednicama koje se pozivaju na anabaptističku tradiciju (iako povijesno ni tradicijski nemaju s njima poveznicu) a koje sebe nazivaju slobodnim, nedenominacijskim, Crkvama reformacijske baštine (iako su se od reformacijskog učenja u mnogim stvarima naveliko udaljili) i sl.

Oni subjektivno iskustvo stavljaju iznad Božje riječi a sakramente, posebno sakrament Euharistije (Večere Gospodnje) doživljavaju samo kao puki simbol. Za mnoge od njih ni termin sakrament niti njegovo značenje kako ga je reformacijska teologija tumačila i tumači nije prihvatljiv, te se u tome smislu s pravom postavlja pitanje, može li se onda takva zajednica doista nazivati Crkvom reformacijske baštine.

Tekst članka uredio i kratko razmatranje napisao Biskup Jasmin Milić.

Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.