Doktrina koju poznajemo kao opravdanje samo vjerom, izazvala je ogromne kontraverze u povijesti kršćanstva. Pokrenula je protestantsku reformaciju XVI stoljeća, kad su se reformatori zauzeli za sola fide, ili opravdanje samo vjerom. Martin Luther je smatrao da je doktrina opravdanja samo vjerom element na kojem crkva stoji ili pada, a Jean Calvin se složio s njim. Ova doktrina im je bila važna jer su iz Svetog pisma vidjeli da je, kada se raspravlja o opravdanju, ugroženo i samo evanđelje.

Vidi i ovo: Što je opravdanje vjerom (1)?

Opravdanje samo vjerom

Doktrina opravdanja se bavi najozbiljnijom čovjekovom nevoljom – njegovoj izloženosti Božjoj pravdi. Bog je pravedan, mi nismo. kao što se David molio: “Ako se, Jahve, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?” (Psalam 130,3). To je očigledno retoričko pitanje; nitko ne može ispuniti Božja očekivanja.

Kad bi Bog ispružio štap za mjerenje svoje pravde i koristio ga da procijeni naš život, propali bi smo jer nismo pravedni. Većina nas misli: kad bi smo se trudili biti dobri ljudi, to bi bilo dovoljno za dolazak pred Božji sud. Veliki mit popularne kulture koji je prodro i u crkvu, jest mit da ljudi mogu zaraditi Božju naklonost, iako Pismo jasno kaže da djelima zakona nitko neće biti opravdan (Gal 2,16). Mi smo dužnici koji ne mogu da otplate svoj dug.

Vidi i ovo: Što je opravdanje vjerom (2) . Abraham povjerova Bogu

Zbog toga se evanđelje naziva dobrom viješću. Pavao je o evanđelju napisao: “Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku. Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti.” (Rim, 16-17). U krajnjoj liniji, opravdanje je zakonsko proglašenje koje daje Bog. Drugim riječima, opravdanje se može desiti samo kad Bog, koji je pravedan, postane taj koji pravda tako što proglašava osobu pravednom pred njim.

Simul iustus et peccator

Debata iz XVI stoljeća se ticala toga čeka li Bog da ljudi postanu pravedni prije nego ih proglasi pravednima, dok su još grješnici. Luther je predložio formulu koja je ostala još od vremena te debate. Rekao je da smo Simul iustus et peccator, što znači “istovremeno pravednik i grješnik”. Luther je govorio da je opravdana osoba istovremeno i pravedna i grješna. Pravedni smo Kristovim djelom, ali još nismo savršeni, tako da i dalje griješimo.

Vidi i ovo: Opravdanje vjerom – Kristovo djelo

Rimokatolička crkva tvrdi daje Lutherova doktrina bila pravna fikcija. Rimokatolički se teolozi pitaju, može li Bog proglasiti ljude pravednima dok su još grješnici? To bi bio nedostojni Bog. Rim umjesto toga zagovara nešto što se zove “analitičko opravdanje”. Slažu se da se opravdanje događa kad Bog proglasi nekog pravednim. Međutim, po rimskim teolozima, Bog neće proglasiti osobu pravednom dok ta osoba ne bude zapravo pravedna. Protestanti odgovaraju: kad Bog proglasi osobu pravednom u tome nema nikakve fikcije. Ta je osoba pravedna pred Bogom samo temeljem stvarnog djela Isusa Krista, koje je sve, samo ne fiktivno.

Uzrok sredstva

Kažemo da je opravdanje samo vjerom, ili opravdanje samo po vjeri a riječ po u tom sloganu dio je kontroverze iz XVI stoljeća. Po se odnosi na sredstvo kojim se čini da se nešto desi. Ta kontroverza se, prema tome, bavila uzrokom sredstva opravdanja.

Danas ne govorimo mnogo o uzrocima sredstava. Zapravo, taj izraz seže sve do drevne Grčke, kada je filozof Aristotel pravio razliku između različitih vrsta uzroka: materijalnog, formalnog, krajnjeg, djelotvornog i uzroka sredstva. Aristotel je kao ilustraciju koristio vajara koji pravi statuu. Oblikuje običan kameni blok. materijalni uzrok statue jest materija iz koje je umjetničko djelo proizvedeno, sam kamen. Uzrok sredstva, sredstvo kojim je sirovi blok kamena transformiran u veličanstveni kip, jesu čekić i dlijeto. To je bio jezik korišten u debati XVI stoljeća.

“Ulijevanje” ili pripisivanje?

Rimokatolička crkva je rekla da je uzrok sredstva opravdanja sakrament krštenja. Krštenje primatelju sakramentalno pripisuje milost opravdanja; drugim riječima, pravednost Kristova je izlivena u dušu onoga koji prima krštenje. To izlijevanje milosti u dušu naziva se “ulijevanje milosti”. Rim, dakle, ne vjeruje da se ljudi opravdavaju osim po milosti ili vjeri, ali to opravdanje se događa kao posljedica ulijevanja milosti kojom je ljudska pravednost omogućena.

Rim nadalje tvrdi sljedeće: da bi ljudi postali pravedni, moraju surađivati s ulivenom milosti. Ljudi se moraju složiti s njom do te mjere da pravednst bude postignuta. Sve dok ne počine smrtni grijeh, ljudi ostaju u stanju opravdanosti. Međutim, prema Rimu , smrtni grijeh je dovoljno loš da ubije milost opravdanja koju duša posjeduje, tako da oni koji počine smrtni grijeh gube milost opravdanja.

Ali nije sve izgubljeno. Pravednik se može vratiti u stanje opravdanja preko sakramenta pokore, što rimska definira kao drugo načelo za opravdanje onih koji su upropastili svoju vjeru. Zbog toga ljudi odlaze ispovijedati se, što je dio sakramenta pokore, jer se ovim djelima zadovoljenja kojima zarađuje ono što Rim naziva “zaslugom slaganja”. Djela zasluge slaganja jesu sastavni dio sakramenta pokore, jer se ovim djelima zadovoljenja vjernik slaže da ga Bog povrati u stanje milosti. Tako Rim zapravo ima dva sredstva uzroka opravdanja: krštenje i pokoru.

Nasuprot tom stajalištu, protestantski reformatori su tvrdili da je jedino sredstvo uzroka opravdanja vjera. Čim ljudi prionu za Krista po vjeri, Kristova zasluga je prenesena na njih. Dok se Rim drži stajališta o opravdanju ulijevanjem blagodati, protestanti se drže opravdanja pripisivanjem.

Rimokatolička crkva kaže da Bog proglašava nekog pravednim samo suradnjom s ulivenom milošću Kristovom. Za protestante temelj opravdanja ostaje isključivo milost Kristova – ne njegova pravednost u nama, već njegova pravednost za nas, pravednost koju je Krist postigao svojom savršenom poslušnošću zakonu Božjem. ta pravednost, prvi dio temelja opravdanja, primijenjuje se na sve koji su se pouzdali u Krista. Drugi dio temelja opravdanja je Kristovo savršeno zadovoljenje negativnih odredaba zakona koje je izvršio požrtvovanom smrću na križu.

To znači da nismo spašeni samo Isusovom smrću, već i njegovim životom. Dogodila se dvostruka razmjena, dvostruko pripisivanje. Kao Janje Božje, Krist je otišao na križ i pretrpio Božji gnjev, ali ne za neki grijeh koji je Bog našao u njemu. On je dragovoljno uzeo na sebe naše grijehe. Ponio je grijehe kad ih je Otac prebacio na njega. To je pripisivanje – pravna razmjena. Krist je preuzeo krivicu na sebe; naša krivica je pripisana njemu. Druga razmjena se dešava kada Bog pripiše Kristovu pravednost nama.

Dakle, kad je Luther rekao da je opravdanje moguće samo po vjeri, htio je reći da je opravdanje samo Kristom, onime što je on postigao da bi zadovoljio potražnju Božje pravednosti. Pripisivanje uključuje prebacivanje pravednosti nekom drugom. Ulijevanje milosti podrazumijeva usađivanje pravednosti koja obitava ili postoji iznutra.

Dakle sredstva uzroka opravdanja, prema Rimu, jesu sakramenti krštenja i pokore, a za protestante sredstvo uzroka opravdanja je samo vjera. Uz to, rimokatolički stav prema opravdanju počiva na ulijevanju milosti, a protestantsko stajalište počiva na pripisivanju pravednosti.

Analitički ili sintetički?

Još jedna razlika je da je rimokatolički stav o opravdanju analitički, dok je reformatorski stav sintetički. Analitički iskaz je onaj koji je istinit po definiciji: na primjer: “Neženja je neoženjen čovjek”. Predikat “neoženjen čovjek” ne daje nijednu novu informaciju subjektu rečenice “neženja”, tako da je iskaz istinit po definiciji. Međutim, ako kažemo: “Taj neženja je bogat čovjek”, u predikatu smo o neženji rekli nešto što se nije nalazilo u subjektu, jer nisu sve neženje bogate. U tom slučaju imamo sintetički iskaz.

Rimokatolička crkva kaže da Bog proglašava ljude pravednima do, po analizi, oni ne budu pravedni.protestanti kažu da su ljudi pravedni sintetički, jer im je nešto dodano – Isusova pravednost. Dakle, za katolike pravednost mora biti dio nas, dok je za protestante pravednost extra nos ili “izvan nas”. Ispravno govoreći ona nije naša. Računa se kao naša samo kad se u vjeri držimo Krista.

Vidi i ovo: Što je opravdanje vjerom – učenje reformacije

Divna dobra vijest evanđelja je to da ne moramo čekati do čistilišta da bi smo se oslobodili svih nečistota koje su još u nama; onog trenutka kad se pouzdamo u Isusa Krista, sve ono što on jest i sve što on ma postaje naše i odmah bivamo preneseni u stanje izmirenja s Bogom.

Autor: R.C. Sproul

Iz knjige: Uvod u sistematsku teologiju, Novi Sad: BTŠ, 2018, str. 227-231

Naslovna fotogradija: Pexels

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.